Ovo je običan dan, ja kroz njega žurim
sunce zabilježiti i onaj pad u san.
Rijetko kada kroz neki dan projurim,
a da barem nešto dotaći ne pokušam.
Dotičem se nekih, meni važnih, očekivanja,
dotaknut ću se možda važnih podataka.
Nije mi danas stalo do osmijehivanja,
duša mi dahće od nekih novih ataka.
Malo mi smeta preglasno pripovijedanje,
vijesti stvaraju preveliku galamu,
a iz iz ulice se čuje neko zapovijedanje.
Banka mi je malo rastjerala tamu.
Ovo je običan dan, ali ove riječi nisu
jer sada opet je drugi moj status.
Ja više nisam na onome svome klisu
jer moja je visoravan sada u ratu,
spadam među nemoćne, starce i djecu.
Protivnik je počeo napadati civile,
a nitko više ne osluškuje ni jeku,
ni ptice, ni svoju savjest, niti kakve vile.
Kao da još uvijek nosim dostojanstvo
jer mnogi smo okupljeni u tim rovovima
kojima vlada duhovno prostranstvo
i, naravno, imamo doušnike na krovovima.
Traže se olovke, kantice, boce i papiri
koji služe mjesto stoljnjaka i pribora.
Ima puno vode i vremena pa se umirim.
Usmena se predaja čuvati mora.
10.03.2015. 08:05
No comments:
Post a Comment
just do it