Lišće na obući

Lišće na obući

Moja staza bilo je smeđe jesensko lišće,

moj put je vrludao nisko blizu tla

i moja je duša znala da je to putovanje.

Moja je ruka znala da je druga ruka stišće,

znala sam da me vodi i zamalo se prestrašila,

ali je u tom prividu vladalo silno poštovanje.

Sve se naglo prekinulo, malo dojma je ostalo

kao da mi je dužnost proslijediti misiju,

ali u tome sam postala sasvim sama;

lišće je šuštavo moja krila protkalo,

pogled se moj zaledio na smilju

i neka me je dirnula duševna tama.

Kao da pokušaj bijega nije uspio,

kao da su nestali neki zajednički razlozi

i kao da ta prividna šuma nije za mene;

kao da se netko otrgnuo i usnio,

a moje su sandale propale na skliskoj podlozi.

Tada su nestale i posljednje sjene.

Nisam u tami, ali je nestala jedna karika

koja je uglavnom bila veliko opterećenje,

ne zbog toga što me je poražavala

nego zato što je bila samo moja slika

i predodžba, moje preveliko povjerenje,

zato što sam od sebe puno davala.

A sada, ta iznenadna sloboda i samotnost,

krila laka kao da nemam više obaveza

i to naglo buđenje u vremenima kasnim.

Zar je to sve, pitam se, kakva sramotnost

i kako se uzdići bez ikakva naveza,

kako upravljati snagama strasnim

jer za toliko duša, za nekolicinu osoba

potrebna su mi bila životna desetljeća,

zato da ih slušam, da ih iz lišća podižem,

da im se puštam gušiti od raznih otrova

i sada, na pomolu novoga proljeća,

svojim ranjenim krilima kao da gmižem.

O, Bože moj, koji me izvede iz ropstva egipatska;

Ti, koji me nahrani u danima gladi,

mnogi slušat će, ali neće razumijeti!

Podigni sada svoga sina iz ova lišća eufratska,

još jednom iz početka mi duh izgradi

da mi uzmogneš Svjetlo u srce unijeti.

16.03.2015. 22:09