Opraštaš mi ljubavne izljeve i nemir,
ne puštaš mi razočaranja ili očaja.
Govore mi da si zaneseni vjetropir
zbog kojega mnoga duša zdvaja,
govore mi da si previše napredan
kao da ja ne znam što te vuče,
kao da ja ne znam da si predan
onim vjetrovima koji nikad se ne skuče.
Znam te, prijatelju, da si pristao na sve,
da si poslušno se od oluja povukao,
ali ne vjerujem da prihvaćaš kazne;
ti si samog sebe u toj težnji potukao.
Makar duša ti je skromna, zatvorena,
vulkanske ti tvoje za nebesa strasti
krše dušu što je k sebi oborena.
Bog ti ne da u toj jami propasti.
Nisi ništa bolje od svih drugih, ništa više,
ali znam da nema leta bez velikih struja
i bez vjetra pred kojime kad se riše
što ti se raspiruje poput najjače oluje.
Čudi li se netko što i ja osjećam
kad zazivaš Nebo, kada Bogu kadiš?
Ja se po tom miomirisu prisjećam
samo tebe, samo tebe koji ljubav mi usadiš
svakim danom malo više, svake noći malo jače;
ne mogu odoljeti jer tko ljubav Boga sadi,
taj i s pjesmom umire, taj i sa mnom plače;
taj i meni stan u svojoj Kući gradi.
12.03.2015. 07:38
No comments:
Post a Comment
just do it