Pekmez od majčine dušice

Propadam dragovoljno, kad je slutnja, nek je pad do kraja.

Usuđujem se rasplakati jer to je nadasve poželjno.

Čim krene mi recitacija, sjetim se patoloških osjećaja,

a spašavam se bilo kako, djetinjasto ili roditeljno.

Između toga postoje prazna raskrižja bez putokaza

i ja uporno tamo drhturim i pogađam silovito.

Moje su strelice misli koje su uvijek plodovi odraza

i uvijek pogađaju samo moje srce skrovito.

Teško je starjeti s pregrštom praznih diploma

jer patnici nemaju realne kvalifikacije.

Za ono što je im je u nutrini nema ni ceste, ni sloma,

a oni su definitivno majstori improvizacije.

Ne možeš si priuštiti opijanje ili pobjeći s cirkusom

kad si žena i majka, i neki radnik i pater familias,

a skupljaš doma samo uputstva za život s fikusom

i nosiš naivnost, i šutljivost, i gnosis pedofilias,

a jako mudre spodobe bez lica izigravaju prolaznike

i nikoga ne prepoznaješ, i nitko te ne može čuti

dok istovremeno apsolviraš okolišne romantične praznike

i festivale zbog kojih se i prazno raskrižje skruti,

a sve to nekako u više od pola života stane,

i život tu negdje odjednom zastane na pola

pa jasnije vidiš sve nježne rane i stare dane,

sjećaš se u srcu i vani nekih ljudi do bola.

I kome ćeš reći da možda si pjesnik, i možda patnik,

a sigurno nisi ni nebo, ni more, niti bandera

nego se spontano počneš trgati kao ratnik

kada ti nameću putokaz samo jednoga smjera.

10.02.2015 02:08