Kap nadahnuća

Moji su snovi nestali, jutro ih poništava,

a znam da bili su značajni i jaki.

Moje srce ne pamti, ne prokišnjava,

ali čuva u sebi mali dojam svaki

i sjećam se jutros samo noćnih kapi,

samo ljubavi i nježnosti blage

koja iz naručja topla k meni hlapi

i kao da osluškujem riječi drage.

Da, ljubav ostaje, a nestaju snovi;

nestaje svaka pričimba i slika,

sve ono što tako divlje po srcu plovi,

nestaje svaki trag umišljena lika

i jutrima samo se onaj dojam javlja;

jesam li  zaspala s ljubavlju i sanjala,

jesam li  bila dionik vječnoga slavlja,

jesam li pravome Bogu se klanjala

kad sam tako čila i bezbrižna za san,

i za onu noć koja je upravo nestala,

kad je sav od ljubavi ovaj kišni dan

i kad sam snove pamtiti prestala

jer jutarnja stvarnost je ugodna i lijepa

kao lice Boga, kao ljubavi žar,

kao da sam predivna dobila okrijepa.

Ovo probuđenje nosi neopisivu čar,

ovo je jutro prelijepo spoznanje

koje mi riše predokuse uskrsnuća.

Hvala Ti, Ljubavi, za uslišanje,

hvala Ti, Bože, za kap nadahnuća.

14.03.2015. 09:24