Još je uvijek vrijeme prilično vjetrovito,
a možda je i meni vrijeme da usporim
srce svoje, uspomenama tako darovito,
jer sam skroz na rubu da izgorim
zbog tih čestih mjestimičnih rasplamsaja
i zbog neobične težnje da ugasim
sve što neprekidno gori, a ne izgara do kraja;
možda mi je vrijeme da se spasim
dok još nazirem u sebi onu slabu snagu
koja doziva mi anđele vatrene
da ne gase nego da raspire tinj u tragu,
jer i oni ljube duše slabe, ali snatrene,
jer u njemu sigurno još postoji suština
kao što se i u samo jednoj kapi mora
mogu naći sastojci iz velikih dubina,
kao što i svaki bitak uvijek biti mora.
To što gubim život si na zemlji svoj polako
samo pomaže mi uvidjeti onu višu svrhu
radi koje sam i načinjena kao tinje mlako,
radi koje oko sebe gledam samo zimu mrku.
Sada kad su vjetrovi ojačali oplodnju
svega cvijeća koje podsjeća na porođenje,
možda moram poći u ophodnju
kako vidjela bih neko novo oročenje,
neku novu mladu travku drsku
koja teži toploj zemlji se udomiti
ili neku mladu napuknulu trsku
koju neće Božji anđeli prelomiti.
11.03.2015. 03:40
No comments:
Post a Comment
just do it