Breme ljubavi

Prolazim ovih dana često svim ranama Tvojim

kojima se utječem sada jer treba mi skrovište.

Više nego smrti sad vlastite sumnje se bojim,

sakrij me, Isuse, žedna mi duša milost ište.

Evo me opet tik iza Tebe, na istom putu,

a to sama sam željela, da me opet pozoveš

jer bilo je tako lijepo pri Tvome skutu

da sam molila za sve druge da ih dozoveš,

da postanem više od blaženog promatrača

što se kinji jer tako nečista savjest peče.

Opet sam ranjiva, gladna sam obična drača,

ali bogata ganućem što Ti mi ga steče.

Dodirujem na Tvojim dlanovima one praznine,

učim se pognuti na vodi podno svetoga boka

da mi oholost srca i pohlepni dah još više umine;

jedna, najteža rana Ti zjapi na duši duboka

jer moja te sumnja kao i nevjera previše boli,

i ta licemjerna kolebljivost zadire kao oštra žica.

Ledena moja tamo unutra tek suza se proli,

a ovdje u meni kao da niče razdora klica,

i umor me svladava od grijeha što slabom me čini;

poslušaj sada, ja se smekšavam, kajem i želim Ti prići,

i jedva otvaram svoje srce što nalik je splačini.

Smiluj se, okreni me jer kako ću takva za Tobom ići?

Ti me vodiš na skromna polja gdje ljiljani rastu

kao melem od suza Tvojim dušama rajskim

jer svi oni promatraju tužnu zemaljsku kastu

koja zatire sunce ružama svibanjskim.

Ovdje bih sada ostala i čekala dok miris Ti buja,

dok iz daljine slušam povorku Gospina plača

jer me moja slaboća još uvijek pritruja,

a vedra je glazba sve glasnija i srce mi jača;

opet si ostao u svome poslanju spasa potpuno sam.

Hoću li spoznati tu ljubavnu snagu koja Te gradi?

A ruže cvatu i tako je moralo biti, ja znam

i krećem kroz polja gdje venu mi moji sitni jadi.

09.03.2015. 05:02