Uvijek ćete imati siromahe

„U kraljevstvu nebeskom: »Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni.

Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu!’«

»Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše — i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.

Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho.

Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi.

Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’

Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«(Mt 22,8-14).”

Moje mjesto nije moje. Nalazim se ondje gdje mi je na raspolaganju sve ili barem nešto od onoga što mi je određeno i toga ima sasvim dovoljno.

Moje je mjesto život i moja je domovina Krist.

Jesam li zadovoljna, jesam, ali to nije neko relevantno pitanje; često se osjećam mučno, često se osjećam blaženo. Najčešće oboje istovremeno.

Mada se snalazim uvijek s onim čime raspolažem, često poželim nešto dodatno, pomoć sa strane, izvana, nešto više, ali to brzo prođe. Umjetnost je živjeti s onim što imaš na raspolaganju, od toga nastaju čuda i kreativnost.

Naime, najlakše je misliti kako je to sve što se događa Božja pedagogija i ekonomija mojega posvećenja, čak i boleština se ubraja u to. Za nju mislim da je odgovorna za moje dubinske analize i kontemplacije, mada odem i u širinu. U vis nikada ne žurim.

Jednostavno je također misliti o volji Kristovoj i ne mariti za sebe.

No, često mi lete misli u ta pitanja o identitetu, mada sam se suživila odavno s time da sam posinak Boga ili, bolje, pravo, pravcato, rođeno Njegovo dijete. Dijete zna da bol odlazi Bogu, odnosno da odlazi negdje u nekakvu memoriju; isto tako svaka nepravda, svaki trud koji nije odgovarajuće nagrađen i slično. U poznijoj dobi, kada već postaješ molitelj Isusov i Marijin, to je jasno kao dan, čak postaje uobičajeno što je velika opasnost jer ti razgovori s Bogom i u Bogu jesu posebnost, ne možeš se bez poštovanja odnositi prema tome, opustiti se i ponašati se neprimjereno i neprikladno, zaboraviti što zapravo činiš. Jer to ti je život i to je tvoje mjesto u životu, vječno.

Jer kad bi se događalo tako nešto, kad prostak ne zna reći 'hvala', ne zna tko je i što je, možda nema tu nadu da će mu biti bolje, vjeru koja govori da to tako jednostavno mora biti, tada i ono što je od početka kultivirano, postaje sirovo. To je moj grijeh. Grijeh koji ima bezbroj opravdanja kao što je ono kojim se zavaravam da je sve dobro stvoreno, da je sve sveto. Nije i to nije istina.

U mladosti duša doživi mnoge neslobode, svoje i društvene. Uvijek su mladi radikalni, buntovni i uvijek u potrazi za slobodom. A ona, sloboda, se dobiva samo kada čovjek pronađe ili naslijedi svoje dostojanstvo što je vrlo, vrlo rijetka pojava u svijetu.

Osim toga, sloboda nije uopće bitna, naročito kad shvatiš koliko je puno potrebno hrabrosti da bi čovjek bio slobodan u istinskom smislu riječi, tako da prepušta pravo na slobodu svojoj okolini.

Potrebna je velika duševna hrabrost i snaga, pomoć Duha Svetoga, da bi onaj tko nije slobodan probio barijeru i oslobodio se. I tako više puta, iz dana u dan. A tek tada je čovjek na sto muka jer ne zna što bi učinio sa svojom slobodom.

Put Evanđelja je ipak profinjeniji: dostojanstvo sina Božjega, djeteta i posinka, brata Kristovoga, sestre i kćeri Marijine. Tu ne možeš promašiti nikada. Prah sam bila i u prah se ne vraćam, to je dostojanstvo za slobodu kojom me oslobodi Krist. To je dostojanstvena sloboda, sloboda roba i siromaha u duši. Vjera me spašava, uči, uzdiže na moje pravo mjesto.

Isus uskrsnu zaista. I ja ću uskrsnuti. To je istina koja oslobađa neopisivo. I obavezuje još više neopisivo. 04.10.2023. 00:25

Ovdje se radi o kreativnosti, zajedništvu i dostojanstvu.

To su kreposti života pred kojima stoje prepreke oholosti, pohlepe i bludnosti, osnovni grijesi nas, prekomjerno sebičnih ljudi.

Stvoritelj naš je zajedništvo i jedinstvo božanskih Osoba, Njemu pripada svaka čast i slava kojima se duše klanjaju i u izobilju Milosti pred Gospodinom i zadobivaju neizrecivo dostojanstvo kojega većina ljudi nema i nije ga svjesna.

Bog je stvorio čovjeka po slici svoga Sina Isusa Krista.

Ako je Bog Stvoritelj, i ljudima je biti stvaraocima.

Ako je Bog jedinstvo u zajedništvu, tada je i ljudima biti više za druge nego za sebe, inače ćemo se nagledati nereda, sukoba, ratova i kataklizmi. Jedinstvo se postiže zajedničkim gledanjem u isti cilj, odnosno klanjanjem Bogu Svemogućem.

Tako u Gospodinu imamo toliko dostojanstvo da nam je kreativan i zajednički život moguć i ugodan.

Nedjelja, 08.10.2023.

Danas je malo loše. Jedan od onih dana kad ne uspiješ i tražiš si opravdanje, optužuješ okolnosti.

Lijepo i prelijepo pišu naši crkveni naučitelji i njihovi studenti, ali mislim da to nije jako realno, primjenjivo.

„Siromahe ćete uvijek imati uza se”, govorio je Isus.

Kome je govorio? Crkvi svojoj, ne siromasima. Zašto nije, zašto ih mora biti toliko? I bolesnih, starijih, mladih, nesposobnih, beskućnika? Ta, drugih kao da niti nema. A imat ćete ih uza se što ne znači da će postati vjernici, oni takozvani praktični. A to je realnost.

Gladi i siromaštva ima vjerojatno zato što su bogati na vlasti, kradljivci kojima je potreban liječnik.

Govore o obitelji i o plemenitosti odgajanja. A obitelji nisu funkcionalne. Pravo je čudo kada se netko nađe na putu vjere, a dolazi iz takve obitelji gdje je okružen prijateljima koji su također iz takvih obitelji.

Ipak uđete u Crkvu, a ljudi vas ispituju i pregledavaju, sumnjiče i ogovaraju, i nikako im ne pada na pamet da ste vi jedan od siromaha koji vjeruje, jedan od bolesnika koji je uspio.

I, kada poželite dovesti svoje siromahe, gladne, bolesnike, besprizorne, morate naučiti da vjera ipak nije za svakoga. Mada možda vaša vjera svjedoči glasnije za Uskrsnuće i vječni blažen život. I to je realnost.

Ali Isus je jasno rekao: „Imat ćete siromahe.” 08.10.2023. 15:53

S jedne strane imate super nadarene učitelje, a s druge strane ološ i prostake. Ovi potonji bi mogli dati još pouke ovima prvima. Zato valjda i veli Gospodin da bi bilo bolje da se ne oslovljavamo tim nazivom jer ne zna se tko je zapravo kome učitelj u vjeri, odnosno jesmo jedni drugima.

Nakon toliko vremena kao da više ne mogu tu dvosmislenost u praksi podnijeti. Svaki dan, svaki Božji dan se osjećam nepotrebnom i neželjenom, i smetnjom. Gotovo trideset zrelih godina života. I zahvalnom, naravno, Bogu svome jer to me i drži kada navratim.

Žedna mi je duša Boga živoga.

A kako ne bi bilo sa svima ostalima tako, sa siromasima kad bi samo krenuli, primirisali Riječ na licu mjesta!

Ali izgleda da to ne bi bilo prikladno jer nemamo svadbeno ruho pa na dugačko moramo učiti vjernike o tome, a svadbeno ruho je zapravo živa vjera. Svaki dan. Svake godine. 08.10.2023. 16:08

Čak i o poštivanju roditelja, jedan članak govori kako su roditelji dužni uzdržavati djecu, a ne djeca njih, učiteljstvo slijedi načela odgoja i naširoko tumači nerealne okolnosti, čak i u idealnoj obitelji. Ta, reci mi nešto o tome kako ću prići djetetu koje odgaja država i kojega je Crkva odbacila! I kako ću mu pojasniti da je dužno starca i bolesnika uzdržavati jer se na njihovoj grbači obogatilo?!

Reći će da to nije pravedno, da ga nije briga, da nema vremena, da nema čime, a ima, da je pravedno što starci nemaju jer ne rade, kao da ne bi radili da mogu. Bi, samo da se riješe moljakanja. Zato su i morali prepustiti djecu institucijama jer su bježali na posao, zbog djece, ne zbog sebe i za svoju starost.

U „Caritasu”, znate, imaju neke svoje kriterije. Imaju pravo. Potrebno je racionalizirati s humanitarnim stvarima, da nekoga ne bi nepravedno zakinuli.

Isuse, papir trpi sve.

Što da ispovjedim, koji grijeh?

Svjesna sam da je to grijeh, najveći, kad ne vidiš grijehe. Ali vidim, samo mislim da nisu teški.

Hoću biti vršiteljica Tvoje volje. I, kao što sam napomenula, imam taj poriv cijeli život, pisati. To je zato što mi se ne isplati govoriti, nemam kome.

Oduvijek sam takva, nepoželjna, dosadna, naporna, i smetam, uvijek nekome smetam.

A i volim biti sama, istraživati u sebi život, svoj život, a tako nužno vidiš i druge živote.

Jedini spas je vjerovati, da bi čovjek imao dostojanstva, da bi ga imao dovoljno. Ne mora uopće to biti ono predivno i izuzetno ljudsko dostojanstvo koje je ravnopravno božanskome i to onda kada čovjek časti i slavi Gospodina.

Je li među siromasima prostak onaj tko ne vjeruje?

Kao što je među poglavarstvima zločinac onaj koji nikada nije zaista doživio vjerska iskustva?

Nekim siromasima moraš pokazati kruh, ali mu prije nego što počne blagovati, moraš tumačiti Sveto pismo i naučiti ga moliti. U početku će siromah, koji je valjda prostak, to sve učiniti, možda s nestrpljenjem, ali kasnije, kada dobije kruha svaki dan, bit će sretan što uči i moli.

Taj poseban osjećaj dostojanstvena života posljedica je činjenice da je siromah i prostak povjerovao Isusu i postao samo siromah, ali više nije prostak. Dakle, može na gozbu jer je nabavio svadbeno ruho, svoju vjeru. 15.10. 2023. 05:59

Zbirka kontemplacija na čast svetoj Tereziji Avilskoj kojoj zahvaljujem što je uvela malo reda i discipline u moj rad, čuda i odlučnu reformu u moj život. Zahvaljujem Ti, Oče, za sva dobročinstva po Kristu, Gospodinu s kojim živiš i kraljuješ u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova, Amen!

„Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati.

Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,12-13).”