Otac istinske vjere i duhovnosti

 

Abraham nije imao srce kameno, srce slijepo za milosrđe.

Naprotiv, mada bijaše živio u izobilju i bogatstvu, u plodnosti stočarstva i zemaljskih polja, on je svom svojom dušom i snagom tražio nešto što bi ispunilo njegovo srce, što bi ga zaista učinilo istinski sretnim i zadovoljnim.

To nešto očigledno nije bilo samo bogatstvo. Abraham u svome izobilju nije otvrdnuo.

Volio je Saru, i ona njega, imali su veliku obitelj, pleme, ali nisu imali svoje potomstvo koje su žarko željeli. To je bilo u prastara vremena. Nije bilo 'pro choice' ideologije, već je postojalo obilje života.

Bog ne dade Abrahamu ni sina, ni kćerku. No, Abraham nije zbog toga očajavao, mada bijaše s godinama sve više tužan i sve više se mirio s tom činjenicom da neće imati nasljednika. Volio je samo Saru i nije htio nikoga drugoga, niti jednu drugu ženu. Tako ostariše Abraham i Sara, ali im srca bijahu meka i milosrdna.

U plemenu se vjerovalo mnogim bogovima, ali niti jedan ih nije zaista usrećio. Poslije se vidi, Abraham je bio velikodušan, nije se srdio i nije jadikovao. Volio je svog nećaka Lota i njegovu obitelj.

Čovjek se osjeća kao mrtav kada mu vene nada koja, kažemo, umire posljednja. Ta, i Sara bijaše već starija nerotkinja.

Abrahamova čežnja za potomstvom je sigurno otvorila mnoga pitanja o drugim ljudskim težnjama, vjerojatno se Abraham pitao zašto ima sve, a ništa mu toliko ne znači koliko bi mu značilo da Sara i on postanu roditelji. Vjerojatno se pitao o nepoznanicama života, o smrti, o svim tim božanstvima.

Tako ljudsko srce postaje više otvoreno za tuđa srca. Čovjek upozna sebe, a na taj način upozna i druge ljude, zavoli ljude, razumije ih, naročito u nevoljama. Kao da se čovjeku nakon dugih godina posebno razvije istančan sluh u srcu.

I ako čovjek ne nađe odgovore na svoja velika životna pitanja, postaje osjetljiv, osjećajan i kao bolestan od čežnje.

Tada je Abraham konačno čuo i Božji glas, glas Boga nad bogovima, jednoga i pravoga Boga.

„Jahve reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje,
iz zavičaja i doma očinskog,
u krajeve koje ću ti pokazati.
2 Velik ću narod od tebe učiniti,
blagoslovit ću te,
ime ću ti uzveličati,
i sam ćeš biti blagoslov.
3 Blagoslivljat ću one koji te
blagoslivljali budu,
koji te budu kleli, njih ću proklinjati;
sva plemena na zemlji
tobom će se blagoslivljati.« (Post 12, 1-3)”.

To je bilo prvi puta da se Gospodin objavio nekome radi utemeljenja i poziva samo izabranih u svoj narod. Prvi bijaše Abraham, otac naroda koji hoda u vjeri u jednoga i jedinoga Boga.

Tako je započela istinska vjerska povijest čovječanstva.

Abraham je hodao i živio s Gospodinom i nakon toga upoznavanja sklopi Bog savez s našim prvim vjernikom i ocem buduće kršćanske vjere.

„Poslije tih događaja Jahve uputi Abramu riječ u ukazanju: »Ne boj se, Abrame,
ja sam ti zaštita;
a nagrada tvoja
bit će vrlo velika!«
2 Abram odgovori: »Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? 3 Kako mi nisi dao potomstva« – nastavi Abram – »jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik.« 4 Ali mu Jahve opet uputi riječ: »Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak.« 5 Izvede ga van i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« 6 Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost. (Post 15,1-6)”.

Tada, po svojoj vjeri i po svome vjerskom sluhu, sluhu za Boga, i po svome gledanju, odnosno svome svjetonazoru Abraham bijaše dostojan Božjih obećanja, onih o potomstvu do kojega je Abrahamu bilo jako stalo. No, ipak je bila za takvu vjeru potrebna i hrabrost, to jest duhovna čistoća, čistoća života, čistoća srca.

Gospodin je ispunio svoja obećanja sve do sada, od Sare i Abrahama razvio je vjersko potomstvo koje je sam sebi namijenio i vjerski izabrani narod kojega je Bog sebi stekao.

Na taj način vjera u jednoga Boga opravdava čovjeka koji, mada grešnik, postaje po svojoj vjeri pravednik pred Gospodinom. U tom slučaju Bog postaje hridina i uzdanica svakom vjerniku, više nego bilo kome drugome i bolje od bilo kojega zakona, čak i Božjeg zakonskog okvira što ga je Bog sam svome narodu postavio.

„U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem narodâ mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo (Rim 4,18)”.

Ogromno je potomstvo Abrahamovo, ne samo zbog te njegove početne vjere već zbog toga što Gospodin izvede svoj izabrani narod, a iz toga naroda izvede svoga jedinorođenoga Sina, Isusa Krista da ne pogibaju grešnici koji povjeruju u Njega nego da se po Kristu u Duhu Svetome spase i zadobiju vječan i blažen život u božanskom izobilju.

Svaki kršćanin i katolik zna da je Abraham otac i početnik naše vjere koja nas čini pravednicima i u kojoj možemo Krista moliti za čisto srce jer to je preduvjet i posljedica istinske duhovnosti i vjerskoga života. 21.10.2023. 02:49

„Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide (Heb 11,8)”.