Prosudba razuma

„A ovo je taj sud:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili
tamu nego svjetlost
jer djela im bijahu zla (Iv 3,19).”

Biti razuman i razborit znači uspješno povezati uzroke i posljedice.

U svojoj prevelikoj pravednosti naš Otac nebeski nam daje i razum, zdrav razum, i mudrost po vjeri u Krista.

Normalno je, razumno, ali i pravedno spoznati da čovjek stradava ako su mu djela zla, i namisli, i srce. Uzrok je grijeh, posljedica je smrt.

Također je pravedno opraštati grešniku kada god se iskreno pokaje, svjestan zla koje je počinio. Ali kada se grešnici ne znaju kajati, a svjesni su svoje zloće za koju se slobodno odlučuju, bez prisile čine zlodjela, tada bi bilo nepravedno oprostiti zločin i zaboraviti ga.

To je nepravedno prema žrtvama zločina, nepravedno je prema samom zločincu, a nepravedno je i to da zločinac i žrtva žive poslije svega u miru jer božanski mir niti u vjeri ne bi mogli postići – jer je osnovni preduvjet za zločinca da se kaje i obrati, tek tada mu se može praštati.

Inače ostaje među ljudima zla krv, zlo koje se napuhava i širi, koje će jednom puknuti kao mjehur od sapunice.

Pravedno je također da žrtve zločina prije uđu u raj i da jače svijetle, da su nekako više sveti nego neki drugi.

Sveto pismo samo sebe tumači, a Gospodin Isus nam na više mjesta govori o vječnoj kazni, kao i o vječnoj nagradi.

Da nema veze uzrok s posljedicom, ne bi, primjerice, sveti Pavao ovako govorio svojoj braći u Kristu:

„A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.

Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.

Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5,18-20).”

Također možemo reći da je uzrok vjera koja se uračunava u pravednost, a posljedica je vjere vječni život u Bogu.

Razborito je također da je Bog istinit i dobar, ne zato što je pravedan i milosrdan, nego je pravednost i milosrđe moguće jer sam Bog JEST istina, pravednost i milosrđe te kada vjernik živi u Gospodinu, razumno je da mu se ta vjera poistovjećuje s pravednošću.

To ne znači da su svi vjernici pravednici, ima i licemjernih vjernika, ali ovdje se govori o istinskoj vjeri i povjerenju.

Drugačije čovjek ne može misliti i govoriti o Bogu jer On je jedan i sve drugo je bez Njega ništavilo, ništa. Tko ne vjeruje jedinome Gospodinu, ne može činiti pravedna djela, imati čisto srce jer se klanja svemu i svakome, i nije istinit. Ne može to ni biti bez Boga čije misli i puti su daleko od ljudskih grijeha pa Boga ne možemo bolje vidjeti nego u vjerskom iskustvu, u dijalogu s Njim, u molitvenom i sakramentalnom životu. I to ne zato što su sakramenti magični nego zato što je Bog tako uredio i pripremio za čovjeka, jer nam je Gospodin Isus tako rekao, rekao je da će tako biti i tako jest. Jer kad god je rekao, tako je bilo. A sve je tako jer jedini Bog tako želi.

Bilo bi nerazumno reći da Bog želi da žrtve pate, da ljudi umiru, o tome i tumači čitava Biblija. Kad bi to ljudi vjerovali, ne bi nikada bilo zločina i žrtava, ne bi bilo takvih smrti za koje znamo danas.

I to što je onaj Pali anđeo Zavidnik na djelu, jest upravo zato jer Gospodin Bog ne uništava, nego dopušta i strpljivo nagovara ljude da se obrate. Vrlo jednostavno. Veoma razumno.

Umro je u mukama na križu, a poslije je uskrsnuo. Što bi više bilo potrebno jednom homo sapiensu? Ta, što bi ljudi još htjeli?

Bog je dao svoga Sina da ne pogine niti jedan koji u Njega vjeruje, već da ima život vječni.

Ne da spasi čovjeka kao neku marionetu jer je pravedno da je čovjek odlučan u slobodi izbora.

Jer kada čovjek ne bi sam o sebi odlučivao, ne bi bio čovjek, niti homo sapiens, čak niti životinja koja misli. Kamenje bi propovijedalo obraćenje i Radosnu vijest, a čovjek bi bio luda nerazumna. 22.10.2023. 22:40

„Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe;

i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu (2 Kor 5,14-15).”