Ugodan miris Tebi, Isuse

 

Pokušavam nešto učiniti ili samo činiti ono što mislim da mi dobro ide, da nije zlo, ni loše. I dok pokušavam to, svjesna sam da, mada vjerojatno vršim svoj poziv, uopće nije toliko bitno što činim nego što Ti, Gospodine za to vrijeme činiš sa mnom.

Sve češće se osjećam sve pripravnijom za onaj krajnji cilj, susret s Tobom.

Često razgovaramo, ali ja ne slušam dobro.

Često Te blagujem i susrećem se s Tvojim veličanstvom i s Tvojom malenošću, a Ti tako nježno i gotovo neosjetno djeluješ na mene, između mojih pogrešaka, na neočekivano božanski, jednostavan način; naravno, bez velikih senzacionalističkih poteza. Takva je Tvoja pedagogija, Kriste, koja mi daje veliku sigurnost u sve što se događa na sličan način, to jest postepeno, stupnjevito jer kada se događa naglo, bilo što, nikada nema trajna korijena, sigurnih temelja pa stoga ni napretka, ni građevine, ni ploda.

Lakše je stihijski navaljivati ili, nakon dugog promišljanja, poduzeti nešto što mislimo da je značajno i veliko i – gotovo nikada ne uspijemo učiniti ništa, razbijemo se ili, što je još puno gore, uvidimo da smo rasipali snagu planirajući i da to što smo učinili niti nama, niti bilo kome ne vrijedi ništa posebno, jedva da se primijeti.

Zato je sigurnije hodati u širinu, provjeravati svaki detalj nije li besmislen i protiv zdravog razuma, protiv Tvoje volje, Gospodine. Uzaludno je srljati naprijed, samo negdje naprijed kao da je duša opsjednuta željom da sprovede svoje zamisli u djelo.

Najgore je kad kažem da ću nešto učiniti, a ne učinim, neopisivo najgore.

Ili kad kažem da nikada ne bih mogla nešto što je jako loše učiniti pa ubrzo potom učinim upravo to. A potrebno je samo opraštati i zatražiti od Tebe, Gospodine.

Čovjek ne mora rezignirati, ali morao bi se pomiriti s tim da ne može kompletno održati svoje riječi, da je možda jako daleko od toga. Gore je od toga biti smetenjak i mlaka duša koja nikada ne zna što želi, to je zapravo još gore.

Između ta dva stava postoji blažena umjerenost, Tvoj zakon, Bože, i Tvoj savjet, a moja osobina u Tebi.

Kad je bilo potrebno uzeti i nositi tuđe križeve, Isuse, Ti nisi bio ni malo umjeren.

Ali kad su te htjeli zakraljiti, izgubio si se.

Čak i kada si uskrsnuo nije bilo slavlja, tada je žrtva tek počela koja se odražava na nama, ali i u Tvome srcu. Zato i jesi toliko milosrdan, zato činiš gotovo sav posao umjesto nas. Očekuješ samo da ne sjedimo na ušima, da Te poslušamo i da Ti se prepustimo.

Zveket oružja nije ono što si htio za nas, ali se događa.

I Tvoje suze nad svima nama, i one se događaju.

Moji križevi su svi Tvoji, Gospodine i Tvoj Križ neka bude naš, sviju nas.

Previše, još uvijek ima previše onih koji Te ne slijede.

Još puno ima onih koji govore da Ti pripadaju, ali Te ne poznaju, ne ljube Te.

Ponekad izgleda kao dobra ideja pogubiti okorjele grijehe u sebi, naštetiti samome sebi, doslovno odrezati požude očiju i srca ili iščupati tu upornu umišljenost i oholost, nekim konačnim potezom, napustiti voljene ili ostati sam samcat u nekom podrumu. No, nikada čovjek ne zna u takvim slučajevima koliko je možda povrijedio nekoga koga nije htio povrijediti, a ne zna niti koliko je dobra mogao učiniti sebi i drugima, Tebi, Bože moj, na ugodan miris. 14.10.2023. 17:36

„Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.

Ovime se proslavlja Otac moj:da donosite mnogo roda i da budete moji učenici (Iv 15,7-8).”