Sveto prijateljstvo

 

Gospodin Isus razorio je neprijateljstvo u svome tijelu. Snagom svoje bezgranične ljubavi Isus čini to od kada je poveo u svojoj Muci naš Grijeh sa sobom na križ da Grijeh pogine na križu zajedno s Isusom i da ne može više oživjeti kao što se naš Bog vratio među žive kada je, nakon tri dana, uskrsnuo. Neprijateljstvo čovjeka prema Bogu je zauvijek onesposobljeno, likvidirano.

Ne samo da je Bogu sve moguće, već naš Gospodin ima ogromnu moć, moć podnijeti svaku provokaciju Grijeha koji je protiv Boga, i moć trpljenja u ljubavi i opraštanju.

Tko je sposoban opraštati, taj je sretan i blažen, slobodan, neopisivo slobodan od svakodnevnih tereta života.

Grijeh je prilično bespomoćan u nama ako se pouzdamo u Krista, Gospodina.

Bog je pomirio ljude sa sobom u neizrecivom milosrđu svome i u predanju svoga božanskog života čovjeku. Sve, sve nam je dao, i sebe čitavoga. A mi smo tako ograničeni i nesposobni primati, nesposobni priznati svoju odgovornost i odlučiti se obratiti Bogu da nam se smiluje i pomogne nam da se obratimo.

Tijelo je Božje skup vjernika Kristovih, Crkva kojoj je Krist glava, a vjernici udovi.

I kad pati jedan, pate svi.

I kad griješi jedan, ne griješi Gospodin.

Ljudi to ne mogu pojmiti, a ako netko i pokuša shvatiti, ne može vjerovati da je istinsko i dubinsko obraćenje čovjeka moguće. Ograničeni smo našim problemima i grijesima.

U našoj nevjerici ne usuđujemo se prihvatiti prijateljstvo, podozrivi smo jer nismo u stanju drugima ponuditi svoje predano i iskreno prijateljstvo. Tako, ako nešto i prihvatimo, ne znamo što bismo s tim, ne znamo primati.

Teško nam je gledati zlo u svijetu, a još teže priznati svoja zla koja nam se čine puno manja od onih zala koja vidimo oko sebe. Nismo dobro odgojeni, nismo odgojeni poduzeti napore i prihvatiti svoje dužnosti i obaveze, nismo odgovorni. Niti za svoje postupke, a naročito nismo odgovorni za postupke naših prijatelja.

Najteže je odlučiti, a najlakše svaliti odgovornost na nekoga drugoga, na institucije. Ako se jasno ne opredijelimo i ako čvrsto i slobodno ne odlučimo, mislimo da ćemo ispasti manje krivima. Često kažemo da nismo znali kakve posljedice nastupaju zbog naše kolebljivosti, zbog naše neodlučnosti, ali Grijeh u nama jako dobro zna kakve bi mogle nastati posljedice naših odluka. I još tvrdimo da su drugi odlučili u naše ime, protiv naše volje, a sve kako ne bismo odgovarali za svoje odluke.

Isus je svojom smrću i uskrsnućem pomirio ljude sa sobom, ali i dao priliku svakom čovjeku da se pomiri sam sa sobom, unutar sebe, da se riješi Grijeha, da se u svojoj krnjoj ljudskoj slobodi odluči i opredijeli za Boga i Njegovu pomoć, snagu i milosrđe. 06.10.2023. 03:13

„Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zàpovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.
Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu (Ef 2,14-22).”

Sasvim je pogrešno vjerniku pokušati razumjeti Gospodina i očekivati da će mu Gospodin ispunjavati različite želje. Čak i kad bi tako bilo, vjernik bi dobio ono što traži, ali ne bi živio i hodao s Bogom.

Potrebno je iskazati povjerenje i posluh Bogu, odlučnost i ustrajnost u vjeri, nadi i ljubavi što dovodi do kvalitetnijega života.

Pogrešno je pokušati se dokazivati s Gospodinom ili Ga razumjeti radi stvaranja odluke za vjeru i provedbe iste odluke u djelo. Čovjek prvo povjeruje, odgovori na poziv, ali ni tada još nije dovoljno učinio već mora biti ustrajan i naučiti hodati u svjetlu vjere, čitati Sveto pismo, živjeti sakramentalni i molitveni život, kontemplirati redovno i naučiti promatrati i slušati Gospodina. Tada vjernik postaje sposoban za sluh i posluh Božje objave, dobiva svadbeno ruho i pozivnicu na svadbu gdje će mu se Gospodin postepeno objavljivati.

„I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.
Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli. Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje. Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi imamo misao Kristovu (1 Kor 2).”