Božanska lekcija Franje Asiškoga

 

Sveti Franjo Asiški toliko je običan i skroman, prostodušan i jednostavan da ga nitko vjerojatno ne bi niti primijetio, a također ne bi mu rekao da je tako silan i velik svetac u milosti Boga.

Franjo je učinio velik podvig u svojim mladim danima: odrekao se roditeljskoga nasljeđa, lagodna života i bogatstva te postao svjesni i potpuni siromah za čitav svoj život. Sam Gospodin Isus znao je reći da će lakše deva proći kroz iglene uši nego što će bogataš u kraljevstvo nebesko. A sveti Franjo zaista postade jedan od najvećih, čak i privilegiranih svetaca jer je zadobio i stigme, rane Kristove na svome tijelu. A to se dogodilo jer je Franjo jako ljubio, ljubio je Isusa i sve ljude, prirodu i čitav svemir, kišu, sunce i smrt.

Jer smrt je ipak konačno oslobođenje. Smrt nam je zato da se riješimo svojih mana i grijeha, da nam sve nesavršenosti nestanu zauvijek, da pogine laž jednom zauvijek i sve što se pokušava lažima postići. Smrt je rođenje na vječni blaženi život.

Franjina ljubav otvorila mu je vrata raja. Mnoga su čudesa pratila njegov život, zapravo čitav život Franje Asiškoga je jedno božansko čudo i znak svima nama.

Siromasi, na koje često zaboravljaju naše klasične književnosti, zauzimaju u Bibliji vidno mjesto. Već konkretni rječnik hebrejskog omogućuje da se dočara njihova kukavna poruka: pored 'raš' – kukavan, potreban, tu je 'dal' – mršavi ili kržljavi; 'ebjon' – izgladnjeli prosjak, pa 'ani' ili 'anav' – čovjek ponižen i jadima pohođen. No, siromaštvo o kome Biblija govori nije samo neki ekonomski i društveni položaj, ono može također biti nutarnje raspoloženje, stav duše! Tako nam Stari zavjet otkriva duhovna bogatstva siromaštva, a Novi zavjet prepoznaje u istinskim siromasima povlaštene baštinike kraljevstva Božjega.

Daleko od toga da bi Izrael spontano smatrao siromaštvo nekim duhovnim idealom; u njemu prije vidi zao udes koji treba podnijeti i stanje vrijedno prezira.

Dakako, mudraci dobro znaju da ima časnih siromaha, ali da je siromaštvo često posljedica nemara i nereda te oni strogo osuđuju lijenost koja baca u bijedu.

„Vapaj ubogih” koji dopire do Boga (Job 34,28) često odjekuje u psalmima gdje ne čujemo samo žalbe ubogih već i molitvu progonjenih, nesretnih, ucviljenih; svi su oni isto tako pripadnici obitelji siromašnih i psalmi nam otkrivaju da su oni jedna duša.

Oni svoj spas očekuju od Gospodina, svjesni da su s Njime solidarni. Njihovi su neprijatelji i Božji neprijatelji: oholice, bezbožnici, a njihova je bijeda razlog za Božju ljubav.

Siromah iz psalama jest i sluga Gospodnji, on se pun pouzdanja zaklanja za Boga kojega se boji i kojega traži.

Tu nije riječ samo o materijalnoj bijedi; da bi se prevelo 'anav' – rabe se i drugi izrazi koji dočaravaju blaga, smirena čovjeka koji je takav i u kušnji. Često te izraze možemo prevoditi kao 'ponizni'. Ta, njihovo je osnovno raspoloženje poniznost koju neki tekstovi povezuju s pravednošću, sa strahom Gospodnjim i s vjerom ili vjernošću.

Oni koji pate i mole i te kako zaslužuju ime „siromaha Gospodnjega”: oni su predmet Božje blagonaklone ljubavi i predstavljaju prvine skromna i čedna naroda, „Crkve siromaha” što će je Mesija otkupiti, Isus koji je i sam ponizan i siromašan, sluga te krotka i ponizna srca, pravi i istinski Mesija siromaha koji je pomazanjem posvećen da im donese Radosnu vijest.

Ponizan duhovni stav također je ono što Isus traži od svojih apostola, nutarnje odreknuće od vremenskih dobara (bilo da ih oni posjeduju ili da su ih lišeni) da bi bili kadri primiti istinska bogatstva. No, da bi se potpuno zacrtali obrisi „siromaha u duhu”, treba također zapaziti svijest koju oni imaju o svojoj osobnoj bijedi na religioznom planu, i o njihovoj potrebi za Božjom pomoću. Svojim osjećajem oskudice i slabosti oni tako postaju bliski djeci, te im, kao i djeci, pripada kraljevstvo Božje.

Zbog toga što Evanđelje naglašava duhovnu stranu siromaštva, ne smije se zaboraviti religiozna vrijednost i materijalnog siromaštva, ukoliko je ono znak i sredstvo nutarnjeg odricanja. To je sinovsko pouzdanje u Boga, želja slijediti Isusa, darežljivost prema braći. Ono može omogućiti da se slobodnije prihvati Božji dar, kao i potpunije posvećenje službi Isusova kraljevstva (Dufour, str. 1166 sl.). 26.09.2023. 06:15

Sveti Franjo nam donosi sa sobom znakove istinskoga apostola Kristova. Čudesni znakovi, kao i Isusova čudesa, čine apostole vjerodostojnima, potvrđujući Riječ. Tako sveti Pavao snagom čudesnih znakova, silom Duha Svetoga vidi kako njegovu riječ prihvaćaju kao Božju riječ i može u srcima pobuditi rađanje vjere, utemeljeno na Božjoj moći.

Ti se apostolski znakovi jako razlikuju od karizme govorenja jezika koja se daje nekim kršćanima, a sliči nerazumljivom jeziku što je nekoć nametnut nevjernima.

S druge strane, sama čudesa ne bi bila dostatna za razlikovanje pravog proroka od njegovih karikatura bez onih drugih pobjeda Duha, a to su njegova savršena strpljivost i njegova nesebičnost, združene s pravom vjernošću njegove poruke što za vjernike ostaje odlučno mjerilo (Dufour, str. 1529).26.09.2023. 06:49

Jednostavnost je obilježje djeteta i ima više strana: nedostatak iskustva i razbora, poučljivost, neproračunatost, čestitost srca, što uključuje iskrenost govora, a isključuje zlobnost pogleda i čina. Stoga je jednostavnost nešto suprotno od rasuđivanja ili dvoličnosti.

Jednostavnost, dakle, može biti i nedostatak; ako znači neznanje koje potiče na nerazborit čin, na to da se bilo komu povjeruje, popusti zavodljivosti zlih užitaka, onda je ona pogubna lakoumnost nedostojna kršćanina. Mudrost od nje izbavlja one koji se odazivaju njenom pozivu i slušaju njene prispodobe. Ona ih čini mudrima ako se otvore svjetlu riječi Božje s onom jednostavnošću koje nije bilo u Eve i koja nedostaje onima što se pouzdaju u vlastitu mudrost. Ta ponizna vjera, koja je uvjet spasenja, jest prva strana jednostavnosti djece Božje, a nipošto nije infantilizam; uključuje, naprotiv, čestitost i neporočnost kojima uzor ostaje Job.

Tko traži Boga, mora bježati od svake dvoličnosti: neka mu ništa ne razdijeli srce ili iskvari naum, ništa neka mu ne sputava nesebičnost koja neće oklijevati ni izložiti svoj život, neka ništa ne pokoleba njegovo pouzdanje. Nikakvih skretanja ni u ponašanju, ni u riječima.

On priprosta srca prima Božje darove i daje bez računanja, s iskrenom ljubavlju. Njegov je pogled jednostavan; nesposoban za zlo, kad se mora pokoravati ljudima, vidi samo Božju i Kristovu volju. Ova namjera koja je upravljena samo na jedno obasjava mu život; ona ga čini lukavijim od zmije; a toj čistoći namjere znamen je jednostavnost golubice (Dufour, str. 396).

Bez izabranja nemoguće je shvatiti išta od Božjeg nauma i Njegove volje u vezi s čovjekom.

Gospodinovo izabranje se neprestano događa, to je neprekidni tijek samo jednog nauma. Vidi se da je izabranje naroda pripravljeno nizom ranijih izabranja i ono se neprekidno odvija izborom novih izabranika.

U starozavjetnim izvještajima se potvrđuje stalno obilježje izabranja. U ljudskim očima povlastica izabranoga sama po sebi povlači svrgnuće onih koji nisu izabrani, ali u Božjim obećanjima riječ Božja nad Njegovim izabranikom čini da ovaj bude blagoslovom za sve na zemlji.

Izbor Božjeg pomazanika uvijek je vezan uza Savez Boga s narodom Božjim i bitna je zadaća izabranika da doprinese i održi Izabrani narod i Crkvu u vjernosti izabranju.

Izvor izabranja jest nezasluženi Božji zahvat jer Gospodin je nas izabrao, a nismo mi izabrali Njega. Razjašnjenje za tu milost jest ljubav; nikakva zasluga, nikakva vrijednost. Izbor uspostavlja prisnu vezu Boga i Njegova izabranika kao sina, ili sinova. No, ta se veza ne zasniva na naravi kao u poganstvu, ona je plod Božjeg izbora i izražava transcendentnost Onoga koji uvijek ljubi prvi.

Svrha je izabranja da se uspostavi narod svet, posvećen Gospodinu, uzvišen čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio kako bi među narode zračila veličina i darežljivost Gospodinova. Zakon, osobito zbog ograda što ih podiže, jest sredstvo kojim se zajamčuje ta svetost.

Plod izabranja kojime se narod ili pojedinac izdvaja iz ostalih naroda jest u tom da ga ono vezuje uza sudbinu koja nema zajedničke mjere sa sudbinom drugih naroda: ili sasvim izvanredna sreća ili pak besprimjerna nesreća. Amosova riječ ostaje poveljom izabranja: „Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše.”(Dufour, str. 368).

Isus ne prima poziv od Boga, ali zato On upućuje mnogo poziva ljudima da Ga slijede; pozivom skuplja oko sebe Dvanaestoricu, no i drugima upućuje sličan poziv; a i svekoliko Njegovo propovijedanje nosi u sebi nešto od pozivanja: poziv da Ga slijede na novom putu, o kojemu On posjeduje tajnu: „Ako, dakle, tko hoće ići za mnom” ili „Mnogi su zvani, ali je malo izabranih” jer poziv u kraljevstvo nebesko jest osoban poziv i svakome ostavlja slobodu da ga odbije.

Prva je Crkva odmah počela shvaćati kršćanstvo kao poziv. Prva propovijed Petrova u Jeruzalemu jest poziv Izraelu, sličan pozivu proroka, ona nastoji pobuditi na osoban korak: „Spasite se od ovog pokvarenog naraštaja!”.

Pavao smatra da postoji stvaran paralelizam između njega, pozvanog za apostola, i kršćana Rima ili Korinta koji su pozvani da budu sveti. Da bi Korinćane vratio istini, Pavao ih podsjeća na njihov poziv jer korintska je zajednica takva kakva jest upravo po tom pozivu: „Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih...”. Da bi im pružio pravila ponašanja u tom svijetu kojega obličje prolazi, obvezuje ih da svatko od njih „ostane... u onom stanju u kojem ga je zatekao poziv”. Kršćanski je život poziv zato što je to život u Duhu, zato što je Duh novi svijet, zato što se On pridružuje našem duhu kako bi nam omogućio čuti riječ Očevu i u nama probudio sinovski odgovor.

Budući da je kršćanski poziv rođen od Duha, a Duh je samo jedan, Duh koji daje život svemu Tijelu Kristovu, to unutar ovog jedinstvenog poziva ima različitih darova...službi....učinaka, ali u toj raznolikosti karizmi ima, najzad, samo jedno Tijelo i jedan Duh.

Budući da Crkva, zajednica pozvanih, jest i sama sazvana, kao što je i izabranica, zato se svi oni koji u njoj poslušaju Božji zov, odazivaju svaki na svom mjestu jedincatom pozivu Crkve koja čuje glas Zaručnikov i odgovara Mu: „Dođi, Gospodine Isuse!”. (Dufour, str. 948).

Sveti Franjo Asiški vidio je da ga Isus poziva i potpuno je prionuo uza svoj poziv i poslanje o kojemu zna čitav svijet i, mada nije bio ni prvi, ni posljednji koji je radio na obnovi i reformama, na jedinstveni način je, služeći Kristu i braći ljudima, obnovio svojim siromaštvom, poniznošću i čistoćom čitavu kršćansku Crkvu te dopustio Gospodinu da se kroz njega proslavi u svome milosrđu. 26.09.2023. 07:59

„A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal 6,14)”.