Tko vjeruje u dobro?

Jesmo li zaslužili mir?

Da li zaista želimo mir?

Jesmo li potražili spas?

Jesmo li uopće pomislili da nam je spas potreban?

Jesmo li promišljali o tome kako dolazi mir ili kako postoji i ostaje?

Jesmo li u nevolji?

Jesmo li primijetili da nas nevolja potiče na promišljanje o spasu i miru?

Sretan je onaj tko ne mora o tome razmišljati, ali ipak je nesretan jer o miru i spasu ne razmišlja jer tada čovjeka obuzima obijest. Upravo zbog obijesti, ali i zbog prestiža nastaju nemiri i propast.

Rijetki zaista razmišljaju kako doći do mira.

Prije će misliti na umiranje, na opasnosti koje će doći, na propast koja će zahvatiti sve.

Jer, evo, lako vjerujemo u zlo.

Tko vjeruje u dobro?

Čovjek će i u smrt radi svoga prestiža, zemaljskoga prestiža i ciljeva.

Ali neće postići nikakav uspjeh zbog toga.

Vjera nije iluzija i nije bijeg.

Ako vjeruješ, vjeruj u ono što stvarno ima smisla.

Vjeruj u dobro, u dobar život, u ljubav.

Tko u Isusa vjeruje, ako i umre, živjet će.

Tko Isusu vjeruje, živi zauvijek.

A Isus je Život, Istina i Pravednost, Ljubav i Sloboda od grijeha, Sloboda za dobar život.

Nije svako uvjerenje ispravno, nije prava vjerska osobnost.

Čak i kada svi oko nas vjeruju isto što i mi, ne mora biti da je većina u pravu, da pravilno razabire što će vjerovati. Ako je dobro, znači da je pravilno. Ako ne vrijeđa ni mene, ni tebe, ni njih, znači da je pravilno.

I nije ljubav i odanost u tome da oponašam sve druge oko sebe i da idem u smrt radi tih drugih jer su mi drugi tako rekli, jer drugi tako vjeruju.

Gospodin Isus je jedinstven, On nije samo propovjednik narodima, On dolazi u srce svakoga pojedinca i u tom srcu traži nešto dobro, nešto što se odaziva na pitanja o dobroti, pravednosti i slobodi za svakoga, to jest na pitanje o ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu jer zna da je povezano s drugim ljudima i da se ne može odvojiti na taj način da se sam spasi, a drugi da propadnu.

Jer, kako bi to bilo da se spasim samo ja?

Da me ni za koga drugoga nije briga?

Dakle, čovjek i čovječanstvo je tu sve dok ne nađe konsenzus, zajednički dogovor. Ne moramo se oponašati, moramo se dogovarati.

Adam i Eva se nisu dogovarali, jedno je bilo povodljivo za onim drugim.

Ne odlučuje samo Adam i ne odlučuje samo Eva.

Odlučuju u dogovoru.

A što ako se dvoje ljudi ne može dogovoriti?

Tada će i dalje ratovati, ali će i dalje kvariti svoje srce.

I dalje će izmišljati pravila, puno pravila za svaku situaciju, za svaki problem, izmišljat će zakone protiv nevolje, ali nevolja uvijek dođe prije nego što se sastavi linija obrane.

Ne smijemo misliti da mi sami bolje znamo nego oni drugi jer to nije istina. Drugačiji smo, ali nismo ni bolji, ni gori.

Naravno da ćemo se obraniti u Gospodinu kada nas napadne nasilje ili laži i prevare, zavodljivosti koje dolaze od oholosti i požuda očiju i srca.

Ali poslije nama mnogima nikada nije jasno što je taj drugi zapravo mislio i želio postići. Mislimo da znamo, sudimo po sebi i svojim pojedinačnim iskustvima, ali to ne mora uopće biti tako kako nama izgleda. Jer, svi smo ponekad oholi ili nasilni, pogotovu prema slabima. Nemamo razumijevanja, ubijamo riječima ili ponašanjem.

Između ostaloga, Adam i Eva nisu uopće razlikovali istinu od laži.

Niti mala djeca to ne znaju, moraju naučiti što jest istina, a što nije i moraju naučiti da ono što nije istinito zapravo smeta i ne da nam mira i ne vodi nas u spas. Zato je maloj djeci posebno potrebno iskustvo ljubavi, emotivni odgovor.

Ali i kod male djece postoji glas savjesti, i to jači i ispravan glas savjesti. I djeca znaju kada nešto nije u redu.

To je prvim ljudima prva lekcija, ali čovjek je još uvijek nije naučio.

Nije osluhnuo i kušao ljubav Kristovu. 19.10.2023. 16:23

„Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin.

Blago čovjeku koji se Njemu utječe.” Ps 34:8