Svijesti ne vide svu ljubav i ljepotu
od kojih se živi i na vijeke rađa,
al' Ti, Bože, nekad pokažeš grozotu,
zavist koja nikada ne postaje mlađa,
ljubomoru i zajedljiv, strašan smijeh;
kroz njega se prerušava mržnje plač
i od nemoći se pretvara u smrtni grijeh
jer kad vidi ljubav, diže u vis oštar mač.
Zavist koja obilazi istinu odavno
nije sposobna se takva snaći,
pohlepom se diči protupravno,
kani sebičnošću ljubav smaći.
Ulicama poput prosjakinje bludi,
nestaje joj lijepih izraza i fraza
pa se i cereka i svakom se čudi,
navija za onog tko je uzrok sraza.
Mržnja svjesna je da ljubav gubi,
nesretna je svojim postojanjem cijelim
jer zna vrijednost koju naokolo snubi,
na pogrešan način sebe, egoizam dijeli.
Bože dragi, koliko ta ima pristalica!
Oko mržnje prionut će da se griju,
solidarni kao jato prikrivenih prepelica
i na svaku psovku zlokobno se smiju.
Kako da se sad izvučem od grubosti svoje,
kako popraviti ove grube note?
Hvalit ću Te, Gospode, i anđele Tvoje
što su mi pokazali sjenke što se rote.
Privit ću na dušu ljubav Tvoju mladu
od koje se živi i postaje blaženstvo.
Smiluj mi se, Kriste, grešniku i jadu,
rekao si kako dostojno je plemstvo.
02.10.2023. 19:25
No comments:
Post a Comment
just do it