Gledanje u Krista

 

Emotivno kršćanstvo

Čovjek bez emocija ne bi bio čovjek jer bezosjećajan uopće ne bi mogao preživjeti.

Čovjek bez Boga također ne bi postojao. Znaju to bezbožnici i oni koji kažu da ne vjeruju u Boga, najčešće zato što gledaju opačine i zlo u svijetu.

Ateisti znaju reći da je vjera sugestija ili umišljaj, da služi kao opijum za narod te da se tako može manipulirati ljudima ako netko na vlasti to želi.

Kršćansko pretjerano emotivno gledanje često više šteti Bogu nego što bi koristilo našoj zajedničkoj stvari, a to bi bilo naviještanje Radosne vijesti, Isusa Krista. Možda će netko reći da je Bog sama Ljubav i da se u ljubavi prema Gospodinu nikada ne može pretjerati, ali u emotivnosti, u količini, često se pretjeruje, a ateistima to zaista izgleda prilično nerealno i ružičasto.

Budući da je kršćanstvo, kako god gledamo, zapravo težak križ, mada i vrlo plodan, nađu se ljudi koji govore da ih boli duša zbog raznih nesreća, ali i vlastitih iskustava. Tu nije poželjna pretjerana emotivnost, štoviše, uopće nije poželjno biti osjećajan. Jer tada boli više i boli i druge ljude i vjernike koji osjećaju sućut. Naravno da je tada najbolja utjeha naručje Isusovo, neizrecivo najbolja i jedina utjeha.

U svojoj osjećajnosti zaboravimo da oni koji preminu odlaze u vječnost i da nas ne mogu pratiti i vidjeti onako kako se gledamo u zemaljskom životu. Tome, između ostaloga i služi vjera kao duhovno gledanje. To nije vremeniti monitoring nego naša je veza Krist u kojega gledamo svi, i živi, i preminuli. I ako Krist hoće objaviti, tada vjernici vide i gledaju u vjerskom duhovnom smislu, što nije nerealno, pa im sama odvojenost između zemaljskoga života i smrti nije prepreka.

No, najčešće se vidi kako dolazi do nesporazuma kada vjernik kaže da ga gleda preminula osoba, a bezbožnik to sluša kao praznovjerje jer nema duhovnoga zemaljskoga iskustva i zato jer su kršćani najčešće pretjerano emotivni, a premalo razboriti u tumačenju svojih stanja i osjećaja. Bez Boga to zaista nema nikakvog smisla, ali u Kristu je moguće.

Tragične su posljedice, kad je vjernik površan i pretjerano emotivan, one okolnosti u kojima ljudi žele više podataka o preminulim osobama, potpuno bezbožnički, pa, da ne duljim, dozivaju duhove. Ateistima je zaista dosta toga, mada i oni dozivaju duhove, zaista je to puko praznovjerje, deklarirao se on kao katolik ili kršćanin, ili ne.

Mač razdora

Mnogi misle i govore da je smrt najgore što se može dogoditi čovjeku.

Isus kaže da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo nego onoga tko može dušu pogubiti u paklu, a taj je Bog jedini.

„Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu (Mt 10,28).”

Čovjek često gleda sa strahom na smrt, čak i na mirnu i blagu smrt.

Za takvoga nije neobičan Isusov savjet da se zagleda radije u kraljevstvo nebesko i da za to moli Gospodina jer će mu se sve što mu je neophodno na to nadodati.

»Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.«
»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga (Mt 10,34-39).«

»Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik (Lk 14,26-27)!«

Voljeti obitelj i ljubiti neprijatelja može se samo u Kristu i to ako je Krist na prvom mjestu. Dakle, ako slijedimo Isusa, zadobit ćemo vječni život, a smrt nam neće biti ono najgore nego će nam prije smetati ravnodušnost i mržnja, zavist i neprijateljstvo uže i šire okoline.

Prema tome, ako želimo ljubiti naše preminule, možemo to jedino u Gospodinu, moleći Boga za njih. Otac naš nebeski će objaviti i nama, i njima sve što moramo znati, to jest sve što nam Isus želi objaviti.

To je kršćansko i vjersko gledanje, gledanje u vjeri, a ne u zemaljsko ili raspadljivo i propadljivo.

Mir Kristov

Zna se da su svi sveti i mučenici u Gospodinu, da su u raju, ali se zna i za čistilište, i za pakao, ali nitko ne zna za većinu preminulih gdje su točno. I kada.

Besmisleno je željeti vječni mir preminulima, a istovremeno očekivati da će samo nas gledati, ovakve grešne i nemirne na zemlji u svakom našem trenutku. A to je upravo ono što mnogi površni vjernici misle i podrazumijevaju, a još i mnogi ateisti govore da ih najmiliji gledaju odozgor. Pokoj vječni imaju i ovi koji su na zemlji, ali nisu savršeni, a mi želimo pokoj i mir preminulima. Prema tome, vjerojatno imaju druge i važnije interese nego pratiti naše grijehe. Dovoljno je da znamo da mole za nas. Da su u Gospodinu. Da mi molimo za njih.

Pretjerana emotivnost može biti znak nevjere. Ako smo u Kristu, u Njemu se i rastajemo na određeno vrijeme. Vrlo je licemjerno u Gospodinu pretjerano patiti zbog tog i tih rastanaka.

Vjernici žele naviještati Krista koji je Ljubav koja ne može, a da se ne naviješta svima, a naročito ateistima kojima nitko ne govori o Kristu lijepu riječ i koji mnoge važne stvari o Bogu, životu i smrti još uvijek nisu čuli. I to je grijeh vjerničkoga licemjerja, odnosno površne vjere, ali najviše premalo razbora, a previše emotivnog pristupa.

Ljubiti Boga koji nas ljubi nije šala i nije nam to uvijek lako i jednostavno.

No, ako to ne uspijevamo, kako ćemo onda ljubiti druge ljude, čak i ljubiti sebe ispravnom ljubavlju? 25.10.2023. 09:58

 „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” Fil 1,21