Imati dušu

 

Znanstvenici su jednom davno mjerili ljude neposredno prije smrti, to jest vagali su ih na preciznoj vagi, a poslije, kad bi čovjek izdahnuo, opet su ga izvagali i zaključili tim pokusima da je mrtav čovjek nekoliko grama lakši nego dok je još bio živ, odnosno dok je još disao.

Ako je to bio zaista znanstveni pokus, moglo bi se reći da iz čovjeka izađu posljednje molekule kisika, daha koji inače prebiva neprekidno u čovjeku. Može se reći tako jer znamo da se ljudski dah poslije ljudske smrti vraća Onome tko je taj dah jednom, na početku čovjekova života, udahnuo u čovjeka. Ljudski dah se, dakle, u smrti vraća Bogu Ocu i Stvoritelju neba i zemlje.

No, mnogi vole reći da je taj pokus dokaz da je čovjekova duša besmrtna kao da taj dah predstavlja ljudsku dušu. No, duša vjerojatno nema svoju zemaljsku i vremenitu težinu. Duša je duh, nije materija koju bi se dalo izmjeriti našim zemaljskim i vremenitim instrumentima, ali se može reći za čovjeka da je više ili manje duševan, odnosno duhovan ili produhovljen.

I tako, umremo i ostavimo na zemlji svoju raspadljivost što izgleda zaista zemaljski; zrno pada na zemlju i umre da bi dalo ploda zemaljskoga. A gdje je zemaljsko, tu je i nebeski plod, duhovno i neraspadljivo.

Jer znamo da je tijelo od duše nemoguće odijeliti u životu.

I to je sve što znamo o smrti.

Ali znamo što se događa poslije.

To nam je pokazao Gospodin koji je definitivno umro na zemlji, razapet i izmučen, na svome križu u kojemu je ponio sve naše križeve i koji mu želimo ponijeti mi, zajedno s našim križevima. Poput Šimuna Cirenca koji se vraćao s polja u kojemu je radio, Šimun Cirenac je dobio zadatak od rimskih vojnika da pomogne Isusu nositi taj Njegov križ. To je Šimunu Cirencu došlo kao neki neplaćeni prekovremeni rad pa tako i mi možemo besplatno pomoći drugima nositi križ, a time pomažemo i Kristu, Gospodinu nositi Križ jedinstva i zajedništva jer smo u tom Križu mi, svi ljudi.

Isus je bio neopisivo izmučen i zaista mrtav u naručju svoje i naše bezgrešne Majke Marije kad su Ga skinuli s križa. Oko njih su naricale još neke žene, Marija Kleofina, Marija iz Magdale, pa apostol Ivan, rimski vojnici, svjetina velika.

Vjerni Nikodem i Josip iz Arimateje nosili su tijelo Isusovo do Groba gdje su ga pohranili, mrtvoga Gospodina umotana u tkanine, i žurno otišli nakon što su zatvorili grobni kamen da bi se vratili dan poslije Pashe, koja se imala slaviti sutradan, kako bi pomazali Isusovo tijelo.

Puno je različitih ljudi svjedočilo činjenici da je po našim ljudskim iskustvima i zemaljskim mjerilima Isus zaista mrtav, da je umro mučeničkom smrću, da je zaista onako mrtav kao što su mrtvi i ljudi na zemlji, mada mi kažemo da su rođeni za nebo na dan svoje smrti.

Na Grobu su još postavili rimske vojnike kao stražu da netko ne bi potajice došao i uzeo Gospodina pa pripovijedao da je Isus uskrsnuo kako je rekao.

Na taj način nestajemo iz vidokruga i mi, svi ljudi. Ne znamo gdje su oni koji su umrli, ali molimo za njih. Također zaključujemo da i oni mole za nas.

Znamo da ćemo na kraju svih vremena doći na Posljednji sud gdje možemo „doživjeti” da nas Onaj tko nas može baciti i u pakao, sudi po svome milosrđu i pusti nas k sebi, u svoj božanski život.

Apostoli bijahu prestrašeni i skloniše se u prostoriju Posljednje večere koju su blagovali s Gospodinom.

Isus je bio poslušan svome Ocu i živio je Očevu volju na zemlji.

Bio je siromah, bio je ponizan, ali klanjao se samo Ocu svome.

Nije se nikada osilio, ali je dopustio da mnogi shvate da je On onaj očekivani Mesija, Pomazanik i Kralj, da je Sin Boga i da je i sam Bog te da je u Duhu Svetom u trojstvenom božanskom životu s Ocem.

Tim je veći bio šok i iznenađenje apostola kad se Isus prepustio mukama i smrti.

No, nikada nije klonuo Duhom svojim.

Kad je u Dvoranu dan poslije naišla Marija iz Magdale i rekla apostolima da je vidjela Gospodina živa kod Groba i da joj je rekao neka ode javiti braći da je Isus na putu prema nebu, da je uskrsnuo i da treba uzaći Ocu nebeskome, apostoli su zaključili da je ta vijest nevjerojatna, ali su ipak, jer su znali u dubini duše što im je govorio Gospodin, otrčali Petar i Ivan do Groba koji bijaše prazan.

I povjerovali su da je Isus uskrsnuo od mrtvih taj treći dan nakon svoje smrti, ali i dalje bijahu prestrašeni i vjerojatno u još većem šoku koji je možda bio pomiješan s prvim i tihim naznakama radosti i određene vrste oduševljenja.

Tada je Isus, prošavši kroz zidove Dvorane, posjetio svoje apostole i blagovao s njima.

I pojavio se opet iduće nedjelje i blagovali su zajedno. Tako se Isus pokazao mnogima, svojim vjernicima.

Kako su bili vjernici, tako im je bilo lakše prepoznati Gospodina koji im se, kao i obično, javio i predstavio.

„Ne bojte se, ja sam”, rekao im je. I znali su što im je sve govorio za svojih posljednjih dana prije Muke, a i inače.

Svejedno, Uskrsnuće Isusovo ostalo je do danas tajna i vjersko otajstvo, sakrament Crkve Kristove. Jer Isus je vjerovao i bio poslušan Bogu Ocu i svatko, tko vjeruje u poniznosti, ima bezbroj podataka o činjenici da je Isus uskrsnuo zaista i da se ukazivao svojima te im još pripovijedao, da je uzašao na nebo k Ocu i da su poslali Duha Svetoga na Crkvu kad su vjernici bili okupljeni na zajedničko blagovanje i lomljenje kruha jer ih je Gospodin sam tako naučio.

„A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale (Iv 21,25).”

Kad je Duh Sveti sišao na vjernike i apostole, konačno je nestalo smetenosti i straha, učenicima je postalo sve bistro što im je Učitelj govorio i što je činio na zemlji.

Klasično učenje Katoličke Crkve, koja je najvjerniji tumač Svetoga pisma, uči nas da ima sedam velikih i rasprostranjenih darova Duha Svetoga. To su: mudrost, razum, savjet, jakost ili hrabrost, znanje, pobožnost i strah Božji. No tih darova ima još neizmjerno mnogo.

Najveći dar je vjera, nada, ljubav i pravednost jer izgleda da bez te vjerske pravednosti niti čovjek ne može uskrsnuti na blažen i vječan život. Također prolazi i kroz katarzu i Čistilište, ali može odlutati, završiti tamo gdje je plač i škrgut zubi.

„A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’« (Mt 25,40).”

Volja je Boga da svi žive u dioništvu božanske naravi.

Volja je Boga da uskrisi ljude uz određene preduvjete koje mora imati, činiti i živjeti čovjek, a to su vjera i pravednost u vjeri.

Dakle, duša je zaista besmrtna što znači da živi, da je živa.

Nadajmo se da ne spava vječni san i da nije na mukama vječnim.

Imati dušu znači živjeti, živjeti za druge. 24.10.2023. 23:01

„Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti (Iv 14,23).”