Kad
se čovjek jednom obrati, kad se s puta grešnoga vrati k Bogu, iz
zemlje tmine, s putovanja u kvar, tada je njegov povratak slavlje za
anđele, a pokora i kajanje za tog čovjeka grešnika. Bez onoga
duboka osjećaja kajanja i osjećaja krivnje grešnik ne može
računati da se obratio. I bez one tople i nježne zahvalnosti prema
Gospodinu, čovjek ne može biti siguran da se obratio i postao novi
čovjek u Gospodinu. To se događa svakodnevno u životu iskrenog
vjernika, u vjernikovom zajedništvu s Gospodinom.
Ta borba čovjeka protiv grijeha nalik je nekakvoj simbiozi gdje čovjek shvati da je grijeh kao parazit koji nastoji uhvatiti što dublje korijene u duši. Ako čovjek inače hoda s Bogom, on zna razlikovati duh oholosti, pohlepe, lijenosti, zavisti, bludnosti i ljubomore od duha mira, ljubavi i pravednosti. Tako vjernik zna da je u grijehu, ali mu nije dovoljna samo svijest o tome da se iz grijeha izvuče, da se parazita I uljeza oslobodi.
Potrebna mu je molitva, žarka molitva i pokora, bilo manja, bilo veća i teža. Grijeh ne podnaša molitvu Bogu, od nje se raspada i trune, a od pokore u vjerničkom životu nestaje na dugo vremena ili zauvijek.
Vjernik je siguran od grijeha kad redovno moli i ima kvalitetan molitveni život u kojemu spoznaje Gospodina i u kojemu ga Bog obasipa milostima svojim. Ako još i slavi pokorničke molitve i slavlja, ako se redovno ispovijeda, tada je na dobrom putu prema svetosti i također je svjestan božanskoga milosrđa jer Bog hoda uz vjernika, nastani mu se u duši, u tijelu, u duhu i taj zajednički životni hod mijenja čovjeka iako takav vjernik ostaje jedna te ista osoba. Vjernikove riječi i djela ukazuju na to da je to drugačiji čovjek, da je jednostavno dobar, plemenit, mudar, krepostan i umnaža svoje vrline. Tako vjernik postaje svet, postaje čist, čist od parazita.
No, Bog mora i prokušati svoga molitelja kako bi taj vjernik postao više svet i više čovjek, tako Bog vjernika čisti, pere, hrani, očovječuje i posvećuje.
„Braćo moja, pravom radošću smatrajte kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.” Jak 1,2-4
Takav kršćanski život može biti naporan jer Napasnik stalno vreba i što je vjernik više svet, to je Napasnik više nasrtljiv.
»Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’
Došavši, nađe je pometenu i uređenu.
Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.« Lk 11, 24-26
Neprekidna borba protiv napasti, protiv vlastite grešnosti čini čovjeka boljim, jačim, čvršćim, mada mu nije lako ili baš zato što su kušnje slatke, ali su napasti, barem u početku, gorke i teške. 12.10.2023. 09:52
No, ne bori se čovjek sam. Bog hoda s njim, Bog stanuje u vjerniku i otklanja napasti, mada ne i svoje kušnje jer iz kušnji vjernik izlazi sam, i to bolji i postaje svet više, a grešan manje. No, kad napasnik vidi da je vjernik svet, napada sa svih strana, obilazi oko vjernika i vjernikovi vapaji dovode mu Boga u pomoć.
Zato sveti Pavao kaže:
„Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.” 2 Kor 12, 9b-10
No comments:
Post a Comment
just do it