The Obala feat. Sunčica - Evo me

DEAN DVORNIK SAMO ZA NJU

Tonske vježbe

Ne znam kome pjevam pjesni,
nit' se nadam u blizini nekom sluhu.
Moje ptice ne čuju, stih mi prijesni
što mi otpao je iznošenu ruhu.

Osim toga trube ova samo huli,
nema interpunkcije, bar da kriješti,
bar da grakće, huče ili tuli,
čujem kako cvrkuću mi kosi vješti.

A ja volim huk od sove, ćuka,
drago mi kad gleda ravno
kao da je progutala petsto muka,
mada to mi nije pravno,

tada tko bi pomislio, kad ne zijeva,
da ne spava, da ne meditira
nego žaluje il' slavi, pjeva
ili možda čak i svira.

Papigica nije moja samo za tu priču,
zapjevala kao slavuj, gdje li ga je čula,
razveseli me na kratko, ali viču
da nije u modi, moda im li trula.

Prirodnog mi svijeta puna kapa leta,
a društvo se tom prirodom diči
pa, kad piše, kao da je nota tabu i ukleta;
piktografsko pismo bliže glazbi sliči.

Ne mogu se jasno intonirati,
ne želim li ili da,
i je 'l pitanje je, da'm se informirati,
da mi znat' je tko to zna.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017.  13:15:48

Na maglovitom putu

Sudi mi sotona, lažljivac i vrag
zato što ne hodam putevima jasnim
mada zna da neću prijeći prag
preko kojega se ne bi srce zvalo časnim;

sudi makar vidi zorno sliku nemoći
od koje sam sastavljena i koja me gura
pokušati barem naći malo moći
sve dok me ne uzme moja sveta ura;

sudi makar čuje glase mojih uzdaha,
vapaje i slavu što je pjevam Bogu,
makar gleda smilovanje Božjeg daha
na postelji mojoj da je nosit mogu.

Sudi mi baš zato što nisam kao svi,
kao da su drugi slična jaja jajetu,
kao da svi oni nisu drugačiji,
sudi jer sam određena takva svijetu.

I baš to mu smeta, da me gleda, da me sluša,
da bi se otresao na mene zbog svojih frustracija.
Smeta mu što ponosna je moja duša,
što mu nisam pokorna kao i sva nacija,

a tako se slatko pokoravam pred Oltarom
presvete mi svetinje i Boga od Djeve,
poklekujem, plačem, častim Ga sa žarom
i sve darujem od sebe moje pjeve

pa mu čudno, pa mu neobično
kako mogu biti, tako bolesna i slaba,
jedno biće koje nije nikom slično,
zašto ne uspijeva rabota Baraba

koje šalje sve na mene kao da sam div.
Ne zna vrag jer nema iskustva
sve divote Božje pa mu dan je siv,
pa na mene baca crnilo od društva

što mu ne vidiš ni boje, okusa, ni mirisa,
toliko je zarazno to što vrag mu proklamira,
i ne zna se tko je tko, i ne zna se što ispisa
u svom srcu što je prepuno idola i kumira.

Sudi mi vrag, pljušti na me kiša meteora
pa ne vidim svjetlo što se muti,
što mi uvijek dođe odozgora.
Znam da neznani su Božji puti,

znam da može i kroz maglu Bog mi proći,
znam da prolazi kroz zide i željezna vrata,
da će čak mi i po duhovima jadnim doći
i po zaraženim molitvama moje sestre, brata.

Ja sve čekam kada ću Te prepoznati,
Kriste, Bože moj od Djevičanstva;
ljudsko srce moga Boga,  jedino ćeš znati
da l' se ispunjava riječ Ti proročanstva.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017.  03:43:00

Gorka krv

Nisam, Kriste, zlatna moja jeseni,
rumena mi noći što se jutrom vedri,
uzela Ti sjaje što su molitvama ispleteni
kao što ih naša Gospa njedri.

Ne, nisam tako dubinski se osvrnula
na tu Krv i vino, Tvoju riječ;
kao tanak leden cvijet sam utrnula,
stapka mi je zamrznuta mliječ,

vene moje prazne su i pritisnute
jer mi crna droga prodire kroz opne.
Moje rane iznutra su utisnute,
ali mi bez Vina kao pomor kopne.

Neka, tako možda sada mora biti,
ali čemu onda ovaj neljudski mi poriv
što se hoće samom dušom dublje sliti
potresnoga duha što je tako neoboriv

da se stijenke ljušte starim ugrušcima
kada god mi molitva prostruji,
a to dođe kada mojim bučnim olucima
kišnica od Uskrsa zabruji,

čemu sve te halje pokorničke,
odbačene nemarno na podove ulaštene?
Nije čas za psalme pokajničke,
a ni moždane mi nisu ovlaštene

za sve glasne jauke i zapomaganja
premda daleko se čuju kao vapaj krvi
nedužnika, žrtava i potlačena granja
što me, tanku, poput ljulja mrvi.

I što vrijeme brže leti, javno,
lakše teče sve to više crne tekućine
na koju sam navikla odavno
pa mi srodne postale ljutine,

gorčina se ne da, ovisnom me čini.
Da li to je moje neko drugo ime
kao krinka svima čiji nezgrapni su načini?
Da li to je poziv moje zime

ili strašna, velika grehota?
Znam da Ti si sav od mene brži,
da je možda okasnila ta moja Golgota
pa me sve to jače u dubini prži.

Pošalji Duha svojega, Gospodine jaki,
neka me prožima u korijenu bitka
jer su moji pokušaji još previše mlaki;
daj mi Vina piti od svetoga Svitka.
‎subota, ‎29. ‎travnja ‎2017.  05:06:57

Mi, katolici

Što sve druge ljude smeta kod katolika?
Što nas, katolike najviše smeta kod katolika?
Negostoljubivost.
Zašto?
Mnogi bi rekli da smo zadrti i da među nama vlada mržnja. 
Meni obraćenoj, kada bijah poganin (nisam znala niti što su ateisti, niti što su agnostici, a niti to da se moraš opredijeliti za neku vjeroispovijest ako vjeruješ u Boga i da postoje ljudi koji misle da Boga nema), a kada kažem da sam bila poganin mislim kako u Bibliji postoje samo vjernici, lude, licemjeri i veeeelika nevjera te pogani, u prvom redu svi su govorili da ću nadrapati, da sam čudna i da će me kazniti Bog.
Tada, nakon prepuno godina, bijaše mi težak čas. Znala sam kako se ulazi u crkvenu zgradu, znala sam da su to tamo vjerujući u Boga i kršteni i da mogu upitati ženu koja bijaše tamo doma smijem li se negdje raspitati o mojoj želji da se krstim. 
Sada možda neko misli da sam vještica i rospija.
Možda jesam što bi moglo značiti da sam na pravom mjestu.
Rekli su mi da nisam ja za to, rekli su mi da nije sve u tome da se krstim, ali ako želim da će me obavijestiti kada moram poći na vjeronauk radi krštenja.
Nisu me pozvali. No, ja sam se raspitala pa ipak stigla na pravo mjesto. Zašto se tako dogodilo? Zato jer su svi, i kršteni i nekršteni, vjernici i katolici, dolazili na misna slavlja čuti što se događa, a ja se nisam niti to znala sjetiti nego sam čekala doma 'službeni' poziv.
Ili sam zaista 'nezgodna', zadrta, vještica ili nešto tu nije bilo u redu, u logičnom redu.
Kakav je to bio nesporazum?
Ne, sve je moguće, ali kasnije sam spoznala da se taj nesporazum ne može nikako nazvati nesporazumom.
Nešto s nama nije u redu!
A mi optužujemo svijet izvan nas, izvan Katoličke Crkve, izvan našega kvarta, izvan našega grada, izvan naše zemlje, izvan naše 'lađe', izvan 'naše klupe'...

Sigurno sam prejasna i prekritična; sigurno  imam pogrešno stajalište, vjerojatno sam u zabludi, kriva, blebetava i drugo.
Činjenica je da susjede ne vidim u našoj župnoj crkvi, činjenica je da tek sada, nakon dvadeset i pet godina, prepoznam nekoga iz viđenja na ulici u kvartu koga znam s misnog slavlja.

Sigurno ima za sve to dobar razlog. Logično obrazloženje.
Prihvaćam sve to, ali ni to ne valja jer izgledam kao da se želim isticati, kao da sam separatistica.

Koliko znam, ima puno katolika s kojima se savršeno slažem i koji meni ni po čemu ne nalikuju. Njima je zajedničko samo jedno: ne idu u crkvu. 

I u tom grmu leži zec jer da idete u crkvu zato jer vjerujete u Boga, znali biste moliti, znali biste što je to misno slavlje i tako redom.

Ovako nam budisti i ini sole pamet kako su svi dobrodošli na njihove obrede i uče nas dobrom vladanju.

Da, mrzimo se, pa što?
Zar bismo se morali držati za ruke po čitave dane?
Tada biste nas proglasili licemjernima.

I, na kraju, kako netko može kritizirati bilo što ako to ne poznaje?
Mi, katolici, jedini zaista imamo pravo kritizirati se među sobom jer smo pokušali, barem smo pokušali i uporno pokušavamo.

Koliko uspijevamo Bog zna.
‎petak, ‎28. ‎travnja ‎2017.  10:02:08

Veo slobode

Nikad nisam bila zaljubljena,
a da prvo nisam uzljubila Boga,
kao porođena odmah zasnubljena.
Samo nisam bila svjesna toga

da se ljubi Ljubav prva
pa u njojzi nalazi se par,
od ljubavi jedna mrva
i od srca manji žar.

Često su mi predbacivali:
"Ti voliš ljubav, ti ne voliš mene"
i pri tome su me odbacivali,
zbunjene ostavljali su moje zjene.

Zbog te prve moje strasti
morala sam kasno sresti Krista
i obratiti se pa početi rasti,
spoznavši da On je Ljubav čista.

Tada tek mi postalo je jasno
zašto njeguju svi ljubomoru
kad je svako biće meni krasno
i kad čeznem rajskom dvoru,

nitko nije Boga mi poznavao.
A toliko sam se trudila!
Samo Bog moj mi je davao
da sam sretna uvijek se probudila.

Tada stigao si, sav bez jakih riječi,
ljubitelju sličan svome rodu,
i pokazao mi kako smrt se liječi;
kako da ne poklonim se tvome hodu,

kako da te ne dočekam dlanovima,
objeručke prihvatim te kao poslanika
koji me podredi svojim planovima
kad ti jedini si bio od Ljubavi slika.

Spoznah da su ljudi nesvjesni da gube
rajsko cvijeće ljubavničkih vrtova;
pohlepa ih mami umjesto da ljube,
samo grabe dalje poput divljih hrtova.

Spoznah što je život bio i što će tek biti,
ljubavno poslanje i istinska radost
ma koliko da se potrebno potruditi
za sve one koji traže vječnu mladost,

koji nisu naučili romantični zov
nego hlepe samo za sirenama,
kojima je drugačiji porođajni kov,
koji svjetlo žeđaju, ali među sjenama.

Za mene je kasno sada naći traga
na kojem sam nekada ja plutala
jer sam samo jednom bila draga,
ali više nisam nikada zalutala.
‎petak, ‎28. ‎travnja ‎2017.  03:58:57 

Nepoznati zločinci

"Tko odozgor dolazi,
on je iznad sviju;
tko je sa zemlje,
zemaljski je i zemaljski govori.
Tko dolazi s neba,
on je iznad sviju:
što je vidio i čuo – za to svjedoči,
a svjedočanstva njegova nitko ne prima.
Tko primi njegovo svjedočanstvo,
potvrđuje da je Bog istinit.
Uistinu, onaj koga Bog posla
Božje riječi govori
jer Bog Duha ne daje na mjeru.
Otac ljubi Sina
i sve je predao u ruku njegovu.
Tko vjeruje u Sina,
ima vječni život;
a tko neće da vjeruje u Sina,
neće vidjeti života;
gnjev Božji ostaje na njemu."
Iv 3,31-36

Tko bi mogao biti taj koji ne prima svjedočanstva Isusova?
Oni koji ne hode u crkvu, ili oni što dođu jedamput u godini, ili oni za koje 'znamo' da su zločinci, ili možda oni koji češće naiđu na misno slavlje?
Zanimljivo je primijetiti: kada upoznate nekoga, možete s njim provesti puno vremena u praznim razgovorima, u ogovaranju, u lijenosti i manjoj ili većoj srdžbi, ali ne nalazite nikakva grijeha u tome, zaista ne primjećujete grijeh dok vam neki stranac izgleda kao lopov i zločinac sve dok ga malo bolje ne upoznate, a tada vam i on pomaže u ogovaranjima i srdžbi. Hoću reći da sam ja, kada god sam pokušala bolje razumijeti neku meni poznatu osobu, uvidjela da grijesi te osobe uopće nisu grijesi jer ta osoba nije svjesna potpuno što čini, a uzgred i pati poprilično i nenamjerno, nedragovoljno te nije ni približno slobodna u odlučivanju o izbjegavanju grijeha za koje ni ne zna; drugim riječima ja nalazim da su ljudi ni krivi, ni dužni kad ih upoznam.
Možemo uzeti primjer okorjelih zločinaca u povijesti čovječanstva. Ne želim nikoga braniti, a najmanje zle duhove, ali zar nisu mnogi od njih bolesnici kojima društvo nije bilo sposobno stati na kraj prije nego što su počinili velike zločine? Također društvo, to jest pojedinci u okolini samostalno ne mogu spriječiti moćnike ako i vide da se spremaju zločini. Prema tome: tko je kriv? Može li biti pojedinac, jedinka, individualac kriv za sve počinjene zločine i za sve svoje naredbe koje su drugi uredno izvršavali? Samo Jedan je ponio krivnju svih nas, Gospodin Isus Krist.
Možemo li reći da je društvo odgovorno? Da. Društvena odgovornost nam je ispod svake razine. Ona se očituje u bezbrižnom i 'nevinom' trošenju viška riječi koje se nužno pretvara u ogovaranje i lijenost.
No, ne smijemo suditi ljudima nego moramo osuditi grijehe sviju nas u svakoj prilici. To konkretno izgleda ovako: ne možeš nikome reći "ti si ovakav, ti si onakav" nego moraš biti svjestan da je grijeh na čovjeku kao kaput i reći mu kako mu "taj i taj postupak nije u redu, kako mu ne valja to što čini zato i zato i kako ne mislimo uopće isto što i on ili ona misli" kao što nekome kažemo kako ima lijep kaput ili mu kažemo da mu je kaput prljav ili mu kažemo da ga skine. To opet ne znači da čovjek ne može biti sav u grijehu nego upravo zato jer je sav u nekom grijehu kad je u grijehu, ne vidi to svjesno i slobodno. Kada pokušate smireno ukazati nekome na problem i ako zaista znate iskreno obrazložiti zašto je to problem i kako se rješava, nećete imati problema nego ćete steći prijateljsku osobu. To sve vrijedi za one koji provode sate i sate svakodnevno, danima, tjednima, mjesecima pa i godinama u - tračanju i ogovaranju. Možda ne idu u kafiće, ali se nalaze negdje oko crkve, u parkovima ili kod kuće.
Vrlo je teško uvijek naći granicu do koje se smije spominjati osoba koja nije prisutna, a da to ne postane ogovaranje s nekom ljubomornom i zlobnom primisli.
Jedini način na koji se može opušteno i normalno živjeti jest taj da si čovjek predoči da nikome na zemlji ne može dokazati krivnju, da je on sam kriv za puno toga i grešan, a da to zna samo on sam i neka si to prizna i neka se ispovijeda za to dok se toga ne riješi. Tada odjednom više neće biti blebetanja, niti vremena za ogovaranje.
Kako pomiriti riječi Svetoga Ivana apostola i evanđelista, pisca triju Poslanica i Otkrivenja, učenika kojega je Isus posebno ljubio, jedinog apostola koji je pratio Isusa do križa, učenika kojemu je Isus predao majku Mariju, jedinog apostola koji je umro u starosti prirodnom smrću i koji se nagledao Isusa iz Nazareta, uskrsloga Krista, kršćanskoga življa i koji je imao vremena za promišljanje svega što je doživio te na kraju potvrdio najviše puta u tekstovima da je naš Bog Isus Krist s Ocem i Duhom Svetim - Ljubav? Kako protumačiti da gnjev Božji ostaje na čovjeku koji ne želi povjerovati u Isusa Krista? Jednostavno, to je istina što Ivan govori, ali je također istina da nitko od nas, ljudi ne može reći za nekoga da ne vjeruje Bogu. Svatko to može reći sam za sebe, ali mu nitko ne mora povjerovati jer vjerojatno taj ne zna što priča ili se ispovijeda na pogrešnom mjestu.
Mnogi sve to znaju. 
Čemu toliko priče o svemu i radi koga?
Ponajviše zbog i radi onih kršćana koji to sve jako dobro znaju, a ne ispovijedaju se kako treba. U takvim slučajevima jako je teško živjeti i naviještati Radosnu vijest.
‎četvrtak, ‎27. ‎travnja ‎2017.  12:45:24

Preobražena stvarnost

Vjera u Isusa i vjera u to da je Isus uskrsnuo i preobrazio se duhom, dušom i tijelom, svet kakav je bio, bez grijeha i da je oživio od sigurne, definitivne i užasne smrti u kojoj su ga mnogi vidjeli tako izmučenog i izobličenog da je vjerojatno sličio samo hrpi mesa u lokvama krvi, nije uopće tako podudarno i jedno te isto kako mi mnogi često mislimo.
Razgovarati s Bogom i moliti Ga, doživljavati uslišanja jer molimo u ime Krista ranjenog i uskrslog, ispovijedati redovno svakoga tjedna svečano svoju vjeru i slaviti Vazmene blagdane znači vjerovati da je Isus uskrsnuo, ali vjerovati često na neki apstraktan način: često osjećamo i znamo da je u nama i oko nas, da je u svakom čovjeku kojega susretnemo, da djeluje u svijetu, ali nismo baš vični niti zamisliti, a naročito spoznati, da nije Krist pokraj nas i među nama samo duhovno. Tako nam je također teško shvatiti kako je to izgledalo kad se Gospodin ukazivao učenicima i ženama i kako je to izgledalo kad je na njihove oči uzašao na nebo.
Skloni smo više promatrati simbolički.
Povjerovati u uskrsnuće podrazumijeva borbu, znači boriti se. Vjerovati da je Isus uskrsnuo znači vjerovati da ćemo i mi uskrsnuti, to jest da će nas Bog u Kristu uskrisiti, ali kako će to biti kad smo grešni smrtnici, a Isus je Bog i Svetac Božji koji grijeha nije imao pa je lakše vjerovati da je Isus uskrsnuo, a mi da smo besmrtnih duša koje se odvajaju od tijela.
No, duša također nosi grijehe svoje, a tijelo ne mora biti grešno više nego duša. Osim toga, duša i tijelo su neodvojivi, nerazlučivi, oni su jedno te isto. Da, ali možda naš duh je taj dio nas koji odleti u nebo kad umremo, a kada to mislimo, sigurni smo da smo pri tim događajima pri svijesti iako mrtvi.
I tako razmišljajući, zapravo gubimo ono uzbudljivo oduševljenje žena i apostola koji se suočiše s Uskrslim, s Gospodinom. On i dalje bijaše i Bog i čovjek kao i za života na zemlji.
( U pakao nam uopće nije teško vjerovati jer smo bića koja se boje kazne jer kažnjavamo i sudimo i stvaramo sebi i drugima pakao, ovaj zemaljski život nam daje prepuno razloga da vidimo pakao potpuno ili manje svjesno.)


Biblijska ideja uskrsnuća ne da se ni u čemu prispododbiti s grčkom idejom besmrtnosti (Dufour, str. 1390). Prema grčkom poimanju često i mi razmišljamo, ali prema Bibliji duša odlazi u Podzemlje, to jest postaje "utamničenicom Šeola dok tijelo trune u grobu i to je samo prijelazno stanje iz kojega će čovjek Božjom milošću opet ustati, kao oda sna". Da, naša duševna zarobljenost bi mogla biti zbog naših grijeha jer znamo da Isus nije bio tako zarobljen već je propovijedao i naviještao mrtvima, dizao pravednike kad je umro i sašao nad pakao, odnosno došao u to Podzemlje.

Već se u doba nastajanja Staroga zavjeta zna da je Gospodin taj koji daje život i smrt jer imamoć nad svime. Tako vrijedi za ljude i sva živa bića. Bog je Onaj koji izbavlja ljudske duše iz rake:
Ps 103,4 
4Bog ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;

i vraća im život:
Ps 41,3; 
3Jahve će ga štititi i živa sačuvati,
sreću mu dati na zemlji
i neće ga predati na volju dušmanima.

I u Ps 80,19
19Nećemo se više odmetnuti od tebe;
poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Duše prijatelja svojih ne ostavlja Šeolu i ne da da one ugledaju truleži.
Ti prijatelji Božji su slično što bi bili oni pravednici koji su ustajali iz grobova poslije časa smrti Kristove.
I sam psalmist pjeva i moli Boga kako i napominje Sveti Petar kada naviješta Krista u Knjizi Djela apostolskih, glava 2, redak 24-27:
"24Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. 25David doista za nj kaže:
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
26Stog mi se raduje srce i kliče jezik,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
27Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
28Pokazat ćeš mi stazu života,
ispuniti me radošću lica svoga."

Iz bezdana se donjega svijeta ulazi opet na zemlju živih  (Dufour, str.1391).
Još u Starom zavjetu čovjek udaren Božjom kaznom (odnosno u grijehu)  sličan je bolesniku na koga vreba smrt kao kod proroka Izaije, glava 1, redak 5-6:
"5Ta gdje da vas još udarim, odmetnici tvrdokorni?
Sva je glava bolna, srce iznemoglo;
6od pete do glave nigdje zdrava mjesta,
već ozljede, modrice, otvorene rane, ni očišćene, ni povijene,
ni uljem ublažene."
Čovjek je u grijehu nalik lešini koje se Smrt dočepala, ali se čovjek može obratiti kako i govori prorok Hošea, glava 6, redak 1-6 :
»Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti:
on je udario, on će nam poviti rane;
2poslije dva dana oživit će nas,
trećeg će nas dana podignuti
i mi ćemo živjeti pred njim.
3Težimo da upoznamo Jahvu:
k’o zora pouzdan mu dolazak.
On će nam doći poput dažda jesenskog,
poput kiše proljetne što natapa zemlju.«
4Što za tebe mogu učiniti, Efrajime?
Što za tebe mogu učiniti, Judo?
K’o oblak jutarnji ljubav je vaša,
k’o rana rosa koje nestaje.
5Zato sam ih preko prorokâ sjekao
i ubijao riječima usta svojih;
al’ sud će tvoj izaći k’o svjetlost.
6Jer ljubav mi je mila, ne žrtve,
poznavanje Boga, ne paljenice."
Ova riječ proroka zornije nam govori kakva se cjeloživotna preobrazba mora dogoditi da bi čovjek u vjeri dostigao sigurnost u svoje uskrsnuće: sud je Božji strašan, ali proizlazi na svjetlost. Dakle, nepojmljivo je kakvo će biti naše uskrsnuće, ali je definitivno sigurno ukoliko pokušavamo spoznavati Gospodina koji je Ljubav, i osjećajna, i osjetilna, i organska, i tjelesna, i mentalna, i obuzima svaki živac ljudskog organizma, i afektivna, i emocionalna, i razumna, racionalna, umna i, nadasve, duhovna.
Bog će oživjeti mrtve, podignuti njihova trupla, probuditi one koji su legli u prah ( Knjiga proroka Izaije, glava 26, redak 19 : "19Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela.
Probudite se i kličite, stanovnici praha!
Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti,
i zemlja će sjene na svijet dati.").
Dakle, ipak se oko sedamsto godina prije Krista čulo i slušalo o uskrsnuću kojemu se vjerojatno mogu nadati svi, i više i manje grešni, ali oni koji pravedno hode, u pravednosti po Zakonu Mojsijevom od Boga, smiju se žarko nadati. U rječniku biblijske teologije, kojega su sastavili X.L.Dufour i mnogi vrijedni suradnici u izdanju KS 1993. govori se kako je to metaforičko uskrsnuće čitavoga naroda Božjega. Istinsko uskrsnuće otkriva nam tek Isus naš uskrsli. 
Pravednici koji trpe (Iz 53,10-11: 10Al’ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.
11Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.") najzad će ugledati kako im ustaje Branitelj i uzima njihovu stvar u svoje ruke (Job 19,25: 25Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
26A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tad vidjeti Boga."). Dakle, možemo biti sigurni da na neki način počivamo i spavamo u smrti, to jest da nismo neke duše koje bi bile pri svijesti kao duhovna bića s duhovnim tijelom i anđeoskim krilima koji napuštaju grob i mrtvo svoje vlastito tijelo te odlijeću prema nebu i oblacima. Ako smo pravednici, tada će nas probuditi Bog naš, Branitelj.
I još Danijelovo otkrivenje nam govori u Dn 12,2-3:
"2Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. 3Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost."
O ustajanju na vječni život pravednika i na gadost onih koji ne bijahu takvi govori se i u Knjizi o Makabejcima. No, moramo uvijek imati u vidu da nitko od ljudi ne može znati, niti smije suditi o pravednosti ljudi ili prijetiti vječnim paklom. Pravedan život  je odgovornost živjeti po istini onako kako je vidimo i onako kako smo sigurni i uvjereni.
Saduceji se izruguju uskrsnuću dok farizeji vjeruju da duša pokojnika ustane iz Podzemlja i vrati se u život te stupa u preobraženu stvarnost što je Bog čuva za svijet koji ima doći. Takvo je i ono poimanje što će ga Isus zadržati (Dufour, str 1393), ali i upotpuniti i nadopuniti (op.auct.).
Evanđelje po Mateju, glava 22, redak 30:
29Odgovori im Isus: 'U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje. 30Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu.'


Isus je oživljavao ljude, ali ne odmah na vječni život. Bez sumnje, dao nam je da se uvjerimo kako samo On ima vlast uzeti život i dati ga. Rekla bih da nas ima koji često gubimo život u grijesima, a strah od pakla i prijetnje kaznom vrlo su blizu nekoj vrsti nevjere općenito. Kada kažemo da će mrtvi uskrsnuti često mislimo na obraćenje, na plodove sakramenata Krštenja, Pomirenja i Euharistije. Inače hodamo kao pravi pravcati mrtvaci po zemlji i kao takvi i umiremo. Uskrnuće je proces dugogodišnji kojemu je kruna preobraženje na kraju zemaljskoga života. Oni koji umiru već su i tako mrtvi, koji uskrsavaju na neki sud i tako su neplodni i truli. Ako još k tome vjerujemo u anđele, ne možemo tvrditi sa sigurnoću da nam anđeli ne hodaju po zemlji pa ako su dobri ti anđeli, vjerojatno ih ima i koji su anđeli smrti, a mi ih doživljavamo kao nas, ljude. Kao što      vinogradar obrađuje lozu i uništava trulež kako bi loza bolje rodila, tako možemo imati i sliku onih koji će biti podignuti ne na vječni život većna uništenje jer vječni život je Isus, kraljevstvo nebesko, a to je vjera naša. Kakva nam je vjera, upornost, nada i ljubav, toliko smo zaista konzumirali rođenje od Boga i toliko zaista živimo. Nije pakao samo rat i glad jer oni tamo stradali mučenici su prvi na nebu već se pakao jasno vidi u obijesti, grijesima i nesvjestici mnogih ljudi. U svakom slučaju uskrsnuće može početi sada ako već ne postoji sakramentalna vjera od prije.


Misterij uskrsnuća počinje s Isusom Kristom iz Nazareta. On uskrisuje mrtve, ali to je samo nagovještaj Njegova jedinstvenoga uskrsnuća i ono će biti sasvim drugačije.
Isus najavljuje svoje uskrsnuće, ali apostoli vjerojatno misle na uskrsnuće u Posljednji dan te im nije na pameti da će Isus umrijeti, i to u mukama, pa odmah treći dan uskrsnuti i dati im se vidjeti.
Da bi apostoli povjerovali potrebno im je iskustvo, iskustvo Uskrsa koji je i cilj i središte čitavoga Svetoga pisma i naše vjere.
Isus se pokazuje kao živ, ne kao utvara, već u svom vlastitom tijelu. No to tijelo izmiče uobičajenim uvjetima zemaljskoga života. Isusa tek prepoznaju kada se predstavi, kada Ga čuju i vide da čini sve što je vršio i prije svoje smrti. Židovske apokalipse opisuju Ga kao da je "u stanju slave".

Budući da se sav svijet olako odrekao Isusa u korist Barabe i zatvorio se prema vjeri dok su učenici bili u strahu, Isus se pokazuje samo apostolima svojim, učenicima i sljedbenicima pa čak ni stražari kod groba Ga ne vide, ne vide samoga Krista kao žene i apostoli.
Proslavljeni Krist je uskrsnuo točno kako je rekao i kako je bilo najavljivano u Pismima. To nam daje dodatnu vjerodostojnost izvještajima evanđelista. Uskrsli Krist je ključ razumijevanja čitave Biblije. Teologija spoznaje duboki smisao Isusova zemaljskoga života: Krist je bio očitovanje Boga koji je na zemlju sišao, On je očitovanje Božje ljubavi i milosti, vidljivost životna. Isus je Prvorođenac između mrtvih (Dj 26,23; Kol 1,18; Otk 1,5), ispunjena najsmjelija nada svakoga čovjeka vjernika i, budući da je "Gospodin slave (1 Kor 2,8; usp. Jak 2,1; Fil 2,11)", Isus je za ljude Tvorac spasenja (Dj 3,6) te pun božanske moći, Isus stvara sebi sveti narod (1 Pt 2,9sl) kojega vodi svojim stopama. U taj narod može ući svatko, svi su pozvani, ali svi ne izgleda da uspijevaju. No, nikad se ne zna jer tko smo svi mi da sudimo jedni druge i jedni drugima kad nas ne osudi niti Krist, Spasitelj.

Poslanica Svetoga Pavla apostola Efežanima, glava5, redak 14 :

14Zato veli:
»Probudi se, ti što spavaš,
ustani od mrtvih
i zasvijetljet će ti Krist.«


‎U Zagrebu, četvrtak, ‎27. ‎travnja ‎2017.  07:14:15

U danima ispraznosti

U danima ispraznosti moja duša čami,
noć mi više nije prilika za stih
već me mnogi zao duh poput vile mami 
kako ja bih potrčala da upoznam njih.

Već ih dobro poznajem jer srela sam se s njima,
vikali su da su gazde u mom srcu
koje još odonda averziju ima
prema svim osvajanjima njihovim u grču.

Oni kažu kad ih spoznam da će mene usrećiti.
Vidjela sam ljude pod takvom komandom,
postali su zvijeri, kao mržnja otresiti
i već postali su dežurni pod mojoj verandom.

Nikad nisu meni prepoviše smetali,
ali nikada se ne zna kad će udariti.
Sjećam se da brzo su se kretali,
više ih je bilo pa su htjeli mi udaljiti

koncentraciju na dobro i na molitvu krasnu.
Imali su umotane rogove i papke
i zahtijevali od mene riječ mi časnu
kao da se može tako zalijepiti kapke,

praviti se časnim pred nečasnim stvorom,
odgovarati mu dobro i sve čisto,
ne sluteći da te hvata vlastitim ti izgovorom. 
Njima ne mora se pretvarati moje oko bistro.

Kako oni će završiti, to se dobro zna:
krdo svinja gostit će ih pred provalijom
ili će se spetljati kao leglo zmija;
možda će poroditi se društvenom anomalijom.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  21:11:22

Jedini lijek za mrzitelje

Često se vraćam na istu temu, nosim onaj isti, dobro poznati križ. Ne činim to namjerno već silom prilika. Smuči mi se i znam da pogrešno postavljam osnovni problem jer mi je već samo od toga mučno.

Prijatelj mi počinje stvarati neugodnosti zato jer sam označena, ali nikada to ne bi otvoreno priznao već nalazi tisuću izgovora i razloga zbog kojih se udaljava od mene ili se srdi na mene.

Moje srce je potpuno svjesno glavnog problema među nama, to je i problem mnogih ljudi oko nas.
Tako postajemo svi označeni i obilježeni: neki su za, a neki su protiv. Stvaraju se dva nasuprotna tabora. Klopka je takvih problema u tome što su oni puno veći od naših "za" i "protiv" uvjerenja. Na kojoj god bili strani, ne možete riješiti problem koji se počinje rastezati godinama, iz naraštaja u naraštaj.

Taj problem u srcima rađa mržnjom iako se ljudi opravdavaju ponajviše suprotnim - velikom pažnjom i ljubavlju, ali to nije iskreno i u tome spomenuti problem ima svoje temelje: nema iskrenosti i nema povjerenja te postoji puno mogućnosti da se zli duhovi razulare i raspojasaju.
Da ti mene voliš, naših problema ne bi bilo.
Mržnja ima stravičan poriv za osvajanjem. Nalazi si bezbrojne racionalne razloge. Uzrokuje sukobe pa se potom poziva na te sukobe kao da su oni uzrok problema, ali ne: uzrok su problema mržnja, zavist, ljubomora i zloba, oholost i pohlepa, obični, ali teški, smrtni grijesi ljudski.

Kad vas netko u sebi mrzi, a govori o ljubavi bez poleta, ponaša se bezbrižno, ali to je smo gluma, tada vi jako dobro prepoznajete taj prikriveni govor mržnje jer i sami se ponašate na isti način. U takvim slučajevima mržnja se može označiti kao obična mala netrpeljivost. No, zaista ljudi čitavo vrijeme jedni drugima nešto glume i lažu.

Prikrivena mržnja se taloži i "curi" kroz bjeloočnice, kroz usiljene osmijehe, kroz nadmeno držanje, kroz podsmijehe i kroz vrlo pristojne riječi kako bi se pokazala kao neko visoko-kulturno i napredno ponašanje, kao ležerni i opušteni osjećaj osobe koja se ne osjeća krivom i odgovornom, a to upravo dokazuje da su mrzitelji odgovorni za zlo i krivci za netrpeljivosti.

Nesposobnost obiju tabora da sjednu za stol i počnu razgovarati o ključnom problemu također je dokaz i znak nedostatka ljubavi i raumijevanja.
Da se volimo, odmah bismo riješili probleme najbolje što možemo.
Ta nesposobnost je također dokaz da smo nezreli, emotivni bogalji, a to smo postali upravo zato što ne ispovijedamo svoje smrtne grijehe te ćemo tako završiti kao retardirani ljudi koji ne mogu i ne znaju stvarati.
U tom slučaju pokorit će nas sve netko treći, nametnut će se neki jači, bilo oružjem, bilo kulturom.
To nikada neće riješiti probleme mržnje prema obilježenim ljudima. ‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  22:24:25

Mudri prolaznik

Nešto sasvim drugo, nešto novo
događa se trenom kada lomiš kruh,
više od raspeća čini Tvoje slovo
jer nevidljiv bio Tvoj je Sveti Duh.

Kako mi smo mogli tada spoznati
što Ti činiš za sve nas?
Kako itko mogao je znati
da mu Tvoje tijelo rađa spas?

Tek je nešto rekla nama Revelacija,
tek su nešto rekli apostoli,
a već do tada je bila racija
i u smrt su išli, puni boli;

tek se nešto ispred Tebe otkrilo
onim jadnim Tvojim poslanicima
kojima si ponudio svoje krilo
da im tugu Ti zamijeniš poklicima.

Da Ti nisi, Kriste, rekao im što si,
da si mudri prolaznik u svemu,
ne bi nikad spoznali ni tko si,
da si Onaj Bog što oteo je drijemu

zarobljeni narod i pokorne robe;
mjesto gline stvarali su si strpljenje
da unište sve kumire i sve snobe,
da nauče što je suvislo trpljenje

pa su spoznali da hoće kralja
što ih mjesto Mudra voditi mora,
a dobro su znali Mesiju iz dalja
koji nosi za sve odgovora,

da, dobro su Ga svi opisali,
ali nitko Tebe nije još dokučio
sve dok nisu Jedinoga Te otpisali;
vidješe Te kad si im razlučio

koliko su mali, umišljeni, dragi
i kako je postojala Mudrost prije svega;
tako zborili su Tvoji versi blagi,
tako vidjeli su Boga svoga, zavoljeli Njega.

A tek kad si prelomio pšeničnu žrtvu,
Ti im se pokaza da si upravo baš Taj
i tek tada digao si zemlju mrtvu
da postane njihov nebeski raj

jer si ih podsjetio na kraju što im reče,
da ćeš za tri dana uskrsnuti
kao što se loza na suncu ispeče
kad je čovjek hoće trudom otrsnuti

pa što više oko trsa radi,
to će lakše spoznati si vina
i što više na zemljici sadi,
prije vidi Božjeg Sina.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  11:44:35

Potraga za našom pjesmom

Pjesmom ću ti prići kao spas vremena
koja izgubljeno lutaju po čistilištu,
u kojima ostali su traci kršćanskoga sjemena
što mi ga ti preda da mi pjesme Boga ištu,

da mi Majku našu nestalno dozivaju,
da po kaldrmama lome stope i da lome koplja
dok svi tvoji dari daleko od mene plivaju,
da me slože kao što se složi hrpa mnoštva snoplja

izgubljenih dana i uspjelih pjesama, posinstava
što zbog tebe navikla sam ja naviješati i propovijedati,
a sve zato što sam porođena kao lijepa strava,
kao stravična ljepota koja ne zna zapovijedati

vlastitom životu da se bilo kamo i što prije makne
ili srcu vlastitome da potraži zaklon mrtve grude
prije nego što ga ova čežnja i potraga sva smakne
ili makar prekasno da odomaći one divlje sprude,

koji postojaše onog dana što se uporno i kobno vraća
u sve moje svagdašnjice, u sva moja prenočišta, 
da ti opet lađu tvoju razbijenom pjenom staklenom ispraća 
od šampanjca i od porinuća, od sveg čišća

jer su još za tih vremena bili rastanci svi savršeni,
a ne, kao oni poslije, nejasni, magloviti,
a, osim toga, nikad niti jedni nisu bili završeni,
nisu nikad bili, kao ovaj sada, tako vjekoviti.

Jesmo li zaslužili to, da li ja sam tome dostojna
da te uzaludno tjeram iz svih svojih misli večerima,
je li vrijedno toga da tu plodim kao smokva osojna,
da se dičim sa svim svojim bremenitim šekelima

srebra, zlata, meda, ulja i maslina, i pšenice
koji će poslužiti prije ili kasnije bar nebeskim pticama,
i kojima ću pogostiti, ponuditi zaklon ove sjenice
jer ja nikad ne znam dolaziš li to sa sivim grlicama

ili kao car u pratnji sve svoje ekipe i presjajne svite,
a možda i kao slavni konjanik i crni vitez, ili bijeli,
da me zaobiđeš il' mi blagosloviš oči, pokraj stupa skrite
da te ne gledaju kao žeravu od sunca što se dijeli

naokolo tako bezočno i nadasve bezobrazno darovito.
A nije me toliko briga za sve nas da bih zdvajala,
ali vidim da je ovo što se događa znakovito
kao zaljubljenost svih leptira što bi vječno trajala.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  00:15:21

Nevidljivci

Jednom se dogodilo da je neki tobožnji znanstvenik proveo istraživanje o nevidljivosti. Zaključio je da veći dio anketiranih osoba vjeruje da je nevidljivo jer im je poturio neku filozofiju o ljudskoj nevidljivosti, a oni su se u tome prepoznali.
Nevidljivi ljudi su oni koji se ni po čemu ne ističu. Oni ne provociraju, ali niti ne razgovaraju, samo prolaze kao sjene, a ostali gledaju kroz njih. Ipak su se javili, mnogo njih, tražeći pobliža obrazloženja od znanstvenika i govoreći kako oni zaista misle da su također nevidljivi i da ih to jako uznemiruje.
Bilo je to davno kad sam pročitala vijest o nevidljivim ljudima i do dana današnjega nisam držala shodnim dalje razmišljati o pojavi nevidljivosti kod ljudi.

Puno kasnije naučila sam da se ljudska duša izražava tjelesnom aktivnošću, većom ili manjom i da se ljudski duh prepoznaje u mislima koje izgovaramo i pišemo riječima i rečenicama, jezikom kojega znamo.

Rekla bih da čovjek u svojoj potpunosti nije nevidljiv, ali da mnogi ljudi ne vide ili ne vide dobro. Za neke se odmah zna da slabo vide jer upozoravaju vas unaprijed na to, ali ako vas ne upozore, vjerojatno nećete samo tako prepoznati čovjeka koji ne vidi i nećete odmah shvatiti da je slabovidan ili slijep.

Kada i shvatite i znate da netko ne vidi dobro, morate to prihvatiti, ali ima nas koji se pitamo zašto je to tako i od čega se to pojavljuje. Odgovor možda može dati i onaj koji ne vidi, ali i onaj tko proučava problem sljepoće ljudske.
No, odgovor znaju i mnogi drugi, ali ih ne pitamo za obrazloženje pa kažemo kako se to ne zna. Mi ne znamo pa je to vjerojatno zato što nitko ne zna. Eto, kakvi smo mi pametnjakovići.

Nedavno sam srela bolesnu osobu za koju mi nitko nije rekao da je bolesna i od čega boluje pa niti ta osoba sama možda ne bi to nikada priznala, a možda nije niti svjesna da je bolesna. Iskreno, to što sam vidjela bolest na toj osobi nama ništa nije smetalo u komunikaciji.
Čemu onda služi bolest, to jest nevidljive bolesti?
Možda je to veliki dar jer kada upozorite čovjeka, kojemu ste postali prilično simpatični, da ste bolesni, taj će pobjeći ili će se početi ispetljavati. Zato su nevidljive bolesti veliki dar, odmah možete znati, u kojem god hoćete trenutku, s kim imate posla.

A nevidljivi ljudi, naravno da postoje.
To su siromasi Gospodinovi. Kraljevi.

Pokušala sam gledati prolaznike, ali je bilo prenapadno pa sam postala diskretnija. Uglavnom, nisam više toliko gledala izloge na ulicama grada. Ima ih, zaista ih ima, tih nevidljivih.
No, morate gledati s barem malo ljubavi, a malo ljubavi za ljude samo zato što su ljudi možete zadobiti u vjeri u Boga kada molite, na primjer, krunicu i ulazite u prostore Božje Isusa koji je Ljubav i koji vas ljubi i želi da se svi ljudi spase, čak i oni nevidljivi. Nevidljivci znaju da ih ljubi Bog, ali također znaju sve o slijepim ljudima. ‎utorak, ‎25. ‎travnja ‎2017.  17:52:41

U trenu ganuća

Spasit ćeš me, sigurno to znam,
ali ne znam kad ćeš stići k meni,
sve do mojih grijeha što ih poklanjam,
ali nisam sigurna da l' su uzneseni

na sve Tvoje anđeoske podije, oltare,
sve do svetih skuta Tvoje pratnje;
ne kajem se za sve grijehe moje stare
i ne vidim žalost i dubinu Tvoje patnje.

Ne osjećam se nedužnom ni malo,
ali nikad ne bih pustila Te jadu
koji prouzroči sve što Te je zapalo.
Više uživam u svetom slavljeničkom kadu.

Kako da Te slijedim ako nemam boli,
kad je ljubav moja grijehu tako podložna
i kad srce moje luta dok povazdan moli,
kad je ljubav moja ljudska tako potrošna?

Nedostojna sam svijetliti onako kao neki,
ali ipak čeznem za Tvojim preobiljem.
Može li se prići, Kriste, gdje su tužioci prijeki,
a da se ne griješi svakome pred Tvojim miljem?

Molim Te za Tvoje srce i da Te doživim, 
boli dosta mi je za sve vrijeme dugo.
Može li se tako načiniti srce živim
ili ja sam određena za kajanje drugo?

Iste molitve Tvoj puk ponavlja, a ja zaboravljam,
odmah nakon slavlja dođe vrijeme mrzlo,
jadna sam zbog svega što u sreći zapostavljam;
ne znam se pokajati da bi mi se srce trzlo.

Samo rijetko, kad se razveselim Tvojim uskrsnućem
i kada se Tvojim dolaskom utješim,
pukne suza, pukne srce čežnjom k Tijelu umirućem,
dođe želja da sve odmah riješim

jednim potezom preslatkim i nekom ekstazom,
da se vratim zauvijek i sjenicu izgradim
onom istom trnovitom stazom
kojom si se otkrio Ti meni u danima mladim.
‎utorak, ‎25. ‎travnja ‎2017.  14:55:11

Moramo li svi biti pravedni?

Osjećaj za pravdu nemamo svi. Svi znamo da moramo biti pravedni po uzoru na Isusa i Njegove zapovijedi, ali u biti ne razumijemo svi zašto pa lako padnemo u smrtne grijehe.
Osjećaj za pravdu dobiva se kada čovjek trpi uvrede i tlačenje, kad ga ranjavaju mržnja i nasilje drugih ljudi.
Te rane se ne mogu zaboraviti, one na neki način nikada ne zacijele potpuno, a ožiljak koji ostaje niz je opraštanja i podsjetnik na loša iskustva iz kojih čovjek uči bolje živjeti, biti više čovjek.
Takav ranjen čovjek doživljava često ignoriranje drugih ljudi što mu produbljuje rane, a kada zatraži pomoć, još dobiva i podsmijehe ili čak sažaljenje.
Tada razmišlja u čemu je on sam uzrok takvoga stanja i ne nalazi dubljih razloga u sebi za takvo i toliko nasilje nad njime. No, može se pokušati prilagoditi i naučiti kako poboljšati svoj položaj i za to mu je potrebno neko dulje vrijeme.
U svakom slučaju čovjek, koji je tako ranjen, doživi spoznaju o tome kako nije pravedno da drugi nisu tako ranjeni kao on. Još bi nekako i podnio svoje rane kada bi znao da i svi drugi ljudi doživljavaju toliko ranjavanje. To je osjećaj pravednosti, osjećaj za pravdu, ali to ne čini od ranjenika pravednu osobu.
Isti čovjek shvaća i to da su drugi nasilni upravo zbog toga osjećaja pravde koju žele samostalno provesti u djelo pa ranjavaju druge ljude jer misle da će im od toga biti lakše, ali nije nego se rane još povećavaju i nove rane se javljaju koje još više bole i peku, a to nije pravda.
Tako se osjećaj za pravdu može pretvoriti u nepravdu.
Pravednik Isus nije ranjavao nikoga iako je bio sam ranjen. Već od krštenja na Jordanu počelo je teže ranjavanje Isusa, Pravednika dok nije kulminiralo u smrti na križu, s riječima opraštanja za sve rane, s molitvama i molbama Bogu Ocu neka svima oprosti jer opraštanje liječi ranjenike koji traže pravdu ranjavanjem drugih ljudi, naročito ako ti drugi ljudi postojano trpe ranjavanje i opraštaju ranjenicima koji ranjavaju sve oko sebe, tražeći pravdu i pokušavajući se na taj način izliječiti.
Pravednik Isus je liječio, On je opraštao sve.
Pravda je Boga milosrđe i opraštanje, a oni proizlaze iz ljubavi i razumijevanja patnje, iz ljubavi koja daje razum i razumijevanje svega.
Bilo bi beskorisno i besmisleno učiniti bilo što drugo, sići s križa, liječiti nasilnike izgonom zlih duhova, čudima se opet nametnuti puku: puk bi i dalje nastojao u svojoj ranjenosti dostići pravdu.
Tek kad je Isus umro na križu, sav izmučen, ali i s riječima opraštanja, ranjenici su se smirili, ali i - progledali. Od njihove pravde nastala je najveća moguća nepravda. Ta spoznaja je djelovala poražavajuće, ali i smirivala je žeđ za ljudskom pravdom. A potom, kada je Isus uskrsnuo, nestao je i svaki osjećaj krivnje zbog mučenja i ubojstva Isusa. Vuk je bio sit, ovce su ostale na broju.

Mnogi se zaljubiše tada u Sina Božjega i nikada više ne potražiše nove žrtve. Tako su morali podnijeti križ sramote jer su Isusu nanijeli sramotu; morali su podnijeti križ boli jer su Isusu nanijeli bol; morali su ponijeti križ duboka kajanja, a kada se to kajanje duboko proživljavalo, ljudi su spoznavali da je pjesma otići na križ i umrijeti u mukama, točno onako kako su to priuštili Bogu prije obraćenja, pokore i kajanja.

Pravedno je samo opraštanje, ali je pravedno i kajanje.
No, budući da pokajanje ljudsko cvate dubokom ljubavlju za Boga i druge ljude, ne može se zvati kaznom nego samo nagradom nakon što je čovjek u vjeri spoznao malo Boga.
Vjera je pravedna kao što je opraštanje pravedno i kao što su pokajanje i pokora pravedni. To je žrtva u svjetlu ljubavi i samopredanja; to je muka i trpljenje u svjetlu uskrsnuća. 24.04.2017. 21:00

Prostitucija "lako ćemo"

Kamo mi to napredujemo, u bolje sutra? Zar opet u onaj komunizam koji propade prije nego što se rodio i to zbog nedostatka financija?
Znači li to da smo sada nazadni?
A kako nam je, tako nazadnima, palo na pamet da postoji napredak i odakle nam ta ideja o tome kako bi taj napredak imao izgledati?
Roditi se, to je tako nazadnjački? Majka prostitutka, otac alkoholičar - naravno da to treba ubiti. Svaka čast! Smrt Bethovenu!
Ali neznani su putevi Gospodnji.
Isus Krist iz Nazareta nije ovdje zato da ukida bilo što već da nadopuni i ispuni bilo zakon, bilo dosadašnja postignuća svih vrsta.
Ali nama je teška, preteška ta Biblija.
Lakše je ispustiti iz sebe tu frustraciju pa ako se dogodi plod, eliminirati ga. Baby-Holokaust.
A već je najmanje  jedna takva generacija uličnih plesača - ostarjela, eutanazirana, postala očevi i majke pa sad otišli u svoje tople domove koje su si osigurali prosvjedima.
A ovi sadašnji svirači se ne sjećaju sebe od prije, kad ih još nije niti bilo, imaju amneziju.

I što njima uopće smeta? Ta, sve im smeta što je postojalo prije njihovog 21.-og rođendana! Kako raditi od kuće i zaraditi od ulice na kojoj leži novac, samo ga treba ubrati? Prostitucijom, naravno, najstarijim zanatom.

Provokativno, iritirajuće ponašanje kršćana koji ih ne tangiraju niti pola posto uzrokuju frustracije urnebesne, a najveća osobina im je neznanje.

Isus je sve to prorekao, rekao je da će tako biti.
A o napretku još uvijek nije završio svoj govor, još pripovijeda, naučava, podučava, okuplja učenike i sljedbenike, spašava ih od smrti koja je tako mila i draga uličarima i - uči nas da molimo za tu sirotinju koji bi za kunu učinili ama baš sve. A za dvije kune će se i obratiti dok veliš keks.
‎ponedjeljak, ‎24. ‎travnja ‎2017. 19:10:33

Stigmatizacija

STIGMA

Ako ste katolik-shizofreničar morate znati dva značenja riječi "stigma". Najprije u bolesti saznate da:

a)
"Stigme su tragovi, rane ili bolne senzacije na mjestima na tijelu gdje su Isusu Kristu nanesene rane tijekom njegovog raspeća (šake, stopala, bok). Termin vodi podrijetlo od rečenice s kraja Poslanice svetog Pavla Galaćanima u kojoj kaže, „Nosim na svom tijelu Isusove znake“, gdje su „znaci“ u Vulgati, prijevodu Biblije na latinski jezik napisani kao "stigma". Osoba koja ima stigme naziva se stigmatičar. Rane se pojavljuju same od sebe, tj. ne prethodi im nikakva konkretna povreda.
Uzroci pojave stigmi su predmet brojnih rasprava. Jedni tvrde da su one čudotvorne, dok drugi misle da su u pitanju laži ili da postoji medicinsko objašnjenje.
Stigmatičari su uglavnom pripadnici katoličke vjere
(https://hr.wikipedia.org/wiki/Stigma_(rana)).

Također morate znati:

b)
"Stigma (grč. imenica koja dolazi od korijena čije je značenje "naglasiti, istaknuti, označiti") znači negativno obilježavanje osobe samo zato što ima dijagnozu psihičke bolesti, a najčešće se to odnosi na shizofreniju. Ona je povezana s predrasudama, tj. negativnim stavovima koji su utemeljeni na pogrešnim činjenicama da se shizofrenija ne može liječiti.
Ranije taj termin nije imao negativno značenje koje mu se danas pridaje. U Novom zavjetu i ranom kršćanstvu termin je bio povezan s Kristovim ranama. U latinskom stigma ima negativno značenje. Grčka riječ preuzeta je metaforički i predstavlja oznaku srama ili degradacije.[1]
Stigma je, u načelu, uzrokovana kombinacijom neznanja i straha, što je podloga stvaranju ukorijenjenih mitova i predrasuda. Gledajući povijesno, shizofrenija je kao bolest ostala za javnost jedno od rijetkih medicinskih područja uz čiji se spomen vezuje osjećaj nelagode, straha, predrasuda i izbjegavajućeg ponašanja.
Kombinacija teške psihičke bolesti, diskriminacije i stigmatiziranosti može biti pogubna za psihičke bolesnike i kroz povijest je igrala veliku ulogu u njihovoj emocionalnoj i socijalnoj izoliranosti od drugih ljudi te produbljivanju njihovih patnji. Česta posljedica stigme jest diskriminacija koja spada u tešku povredu osnovnih ljudskih prava. Psihički bolesnici se često i neopravdano doživljavaju kao opasni, nesposobni i neodgovorni što uzrokuje njihovu izolaciju, beskućništvo i ekonomsko propadanje. Time se uvelike smanjuju mogućnosti za normalan život, rad, liječenje, rehabilitaciju i povratak u društvenu zajednicu.
Zbog diskriminacije, osoba s psihičkim poteškoćama se često socijalno izolira i osamljuje te se osjeća neshvaćenom. Srećom, postoje pokazatelji kako se diskriminacija smanjuje u pojedinim društvima. Tomu pridonosi tolerancija i razumijevanje koji zamjenjuju predrasude i stigmatizaciju.
Također, mediji su ti koji često povezuju psihičke bolesnike i sklonost kriminalnim djelima, iako se dobro zna da ne postoji signifikantna povezanost. No ta se činjenica prešućuje, a sve u cilju poboljšanja marketinške dobiti koja je bazirana na bombastičnosti i pikantnim naslovima (https://hr.wikipedia.org/wiki/Stigma_(bolest)).

Ako ste u strahu od shizofreničara i ako ste puno slušali o tome kako teroriste i manijake u svijetu 'zatvaraju' na bolničko liječenje od shizofrenije ili ako čujete da netko pripovijeda po medijima da su mu htjeli 'prikrpati' dijagnozu shizofrenije, možda bi bilo zgodno znati da se ne morate bojati ničega, ali očekujte šuljajuću eutanaziju kad navršite pedesetu bilo gdje da jeste na svijetu. 
Eutanaziju će vam napraviti po vašem nalogu, a ako ste protivnik eutanazije, napravit će vam je društvo bez vašeg naloga.
Evo što morate znati ako ste šiznuli, a i ako imate neku bolest, ako se usuđujete razboliti:


JOŠ NEKE RANE KRŠĆANA-SHIZOFRENIČARA

a)
"RAZLIKA IZMEĐU POREZA I DOPRINOSA
Doprinosi su kao i porezi, javna davanja državi. No temeljna je razlika između
doprinosa i poreza u tome što za poreze nema unaprijed određene namjene njihova
trošenja, a za doprinose ona postoji. Primjerice, kada platimo porez na dohodak, onda
ne znamo hoće li se od tog novca financirati izgradnja ceste, obrana zemlje ili plaće
carinika. Za doprinose je, naprotiv, unaprijed utvrđena namjena njihova trošenja.
Dakle, onaj tko plaća doprinos za zdravstveno osiguranje zna da je namjena tih
sredstava pružanje zdravstvenih usluga. Štoviše, za doprinose bi trebao postojati i
određeni odnos između visine uplaćenog iznosa i protuusluge koja se za uzvrat dobije.
Tako bi na primjer viši iznos doprinosa plaćenog za mirovinsko osiguranje u pravilu
treba značiti i višu kasniju mirovinu. Za poreze takva veza ne postoji jer teoretski svi
dobivaju jednaku kvalitetu javne usluge (javne sigurnosti, državnih škola, i sl.) bez
obzira na visinu plaćenog poreza.
( http://www.ijf.hr/porezni_vodic/05-05/doprinosi.pdf)";


b)
"Dopunsko  zdravstveno osiguranje
Dopunsko zdravstveno osiguranje je osiguranje kojim se osigurava pokriće razlike do punog iznosa troškova zdravstvene zaštite iz obveznoga osiguranja, dakle doplata do pune cijene zdravstvene zaštite iz obveznoga osiguranja određene u člancima 15. i 16. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kojom se dopunjuje, odnosno s kojim je komplementarno. Dopunsko zdravstveno osiguranje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) i osiguravajuća društva (http://www.zivotuplusu.info/razlika-izmedu-dodatnih-dopunskih-i-privatnih-zdravstvenih-osiguranja-2/);


c)
"U vezi propisivanja lijekova KoHOM zahtijeva da se hitno zaustave "kaznene ekspedicije HZZO-a" u ordinacijama obiteljske medicine u kojima se kontroliraju lijekovi propisani po preporuci bolničkih specijalista. Sadašnje stanje stavlja obiteljske liječnike u položaj "administratora bolničkih doktora i HZZO-a, ali i policajca sustava koji bi trebao pacijentu uskratiti lijek ako ga bolnički doktor nije preporučio u skladu s klauzulama HZZO-a",
(http://www.vecernji.hr/hrvatska/goruci-problemi-obiteljskih-lijecnika-zaustavite-kaznene-ekspedicije-hzzo-a-1154093).



TRNOVA KRUNA

Isusa je na križ razapela naša nevjera i ubila Ga do kraja.
Ta nevjera je najteža i duševna rana. 

No, da li je trnova kruna ostavila traga i kakvoga?
Morate znati:

"Trnova kruna je kruna od bodljikavog trnja, koju su rimski vojnici stavili Isusu oko glave tijekom muke.
Nakon što je Isus bičevan, rimski vojnici čekali su dolazak Poncija Pilata. Odlučili su se našaliti s Isusom i narugati mu se. To se odvijalo u upraviteljevom dvoru. U blizini bila je rimska utvrda Antonija pa se okupila četa vojnika, njih oko šesto. [1] Svukli su Isusu gornju haljinu i obukli ga u skrletni plašt, tj. staru vojničku kabanicu crvene boje, koja je oponašala plašt kakav nose kraljevi tijekom svečanosti. Isusa su posjeli na jedan kamen, koji je predstavljao prijestolje. Oko glave stavili su mu krunu spletenu od trnja. Vjerojatno se radilo o trnju biljke koja se zove drača (lat. Paliurus spina-Christi). U ruke su mu stavili komad trstike umjesto kraljevskog žezla.
Vojnici su prilazili Isusu, saginjali koljena i podrugljivo govorili: "Zdravo kralju židovski" (Mt 27 29). Pljuvali su po njemu, ismijavali ga, cerekali se i trstikom ga udarali po glavi.
Tijekom bičevanja, Isusu je jedino bila pošteđena glava. A nakon što je dobio trnovu krunu oko glave i glava mu je zlostavljana. Trnje je duboko prodiralo u kožu, gotovo do lubanje. Krv je curila iz mjesta rana. Kada su ga trstikom udarali po glavi, bol se još povećavala. Isus je to strpljivo podnosio, da prikaže žrtvu za ohole i nečiste misli ljudi, za laži, klevete, za grijehe protiv časti ljudi. Isus nije ni imao želju postati zemaljski kralj, nego je želio da ga ljudi priznaju za nebeskog kralja. Nebesko kraljevstvo promicao je prolijevanjem krvi i podnošenjem trpljenja.
Židovi su bili ljuti, što rimski vojnici govore, da je Isus kralj židovski pa su tražili od Poncija Pilata, da se što brže dovrši sudski proces. Židovima je bilo u interesu, da se što prije riješe Isusa, jer su se bojali preokreta, a bližila se i velika subota i Pasha kada nisu smjeli raditi
(https://hr.wikipedia.org/wiki/Trnova_kruna)".



Svaki Isusov učenik promatra Njegove rane i svaki dobiva još i svoje rane. 
‎ponedjeljak, ‎24. ‎travnja ‎2017. 16:01:04 

Protest

U početku se glasamo, ne govorimo. Znak za govor je riječ.
Riječ je i znak za misao.
Moždani impulsi bilježe misaonu aktivnost. Pretpostavljam da ona pokazuje da je čovjek pri svijesti, ali ne mora biti točno tako.
Ako se prepustimo nekoj vrsti nesvjesnog bilježenja svega što nam pada na pamet, možemo otkriti što nam je u zadnjih nekoliko sati bilo najdojmljivije i kakvo raspoloženje vlada u nama.
Čovjek u mislima može biti blokiran, to jest zasićen tuđim mislima, mnogim informacijama koje zapravo uopće ne želi prihvaćati, ali dopušta da ga informacije ranjavaju jer nije svjestan što mu se događa. To nije za sada još mjerljivo instrumentima.
Čovjek je jako često zbog toga misaono zatvoren i ako u tom stanju pokuša bilježiti sve što mu padne na pamet, primjetit će da ponavlja tuđe misli i informacije kao papagaj. Prihvaća sve što uči kao točno. Kršćanstvo je u tom smislu blagodat jer ima tek nekoliko dogmi koje možemo slobodno prihvatiti kao istinu. Sve ostalo se stavlja na razmatranje i promatranje.
Kršćanin je nužno osoba koja promatra i razmatra sve. Vjernik je na to nekako prisiljen jer se nalazi u dinamičnim, nesigurnim okolnostima: uvijek je na rubu provalije, a iza leđa su mu svi ljudi, znani i neznani, koji ga guraju, povlače ili koje želi spriječiti od pada u tu istu provaliju.
U djetinjstvu sam imala na dohvat ruke raznoliku literaturu. Stripovi i knjige bili su moje igračke jer medo nije bio moj, a lutka je imala samo jednu haljinu; kad sam otkrila legice, bilo je već kasno. Sjećam se samo da smo na početku školovanja učili rukovati olovkom i sjećam se dalje samo da sam znala čitati prije nego što smo dobili vrlo zabavnu i jednostavnu školsku lektiru. Nije mi bilo puno toga jasno, ali sjećam se divljega zapada, kauboja i Indijanaca, Marie Curie koja se žrtvovala za znanost, premnogih soneta Tina Ujevića, a došao mi je pod ruku i Schopenhauer, 'Bee Geesi' su me učili engleski jezik, prvi ples je bio na pjesmu 'Hey, Jude', a u školi se odjednom onaj patak iz lektire pretvorio u 'San ljetne noći'  i u totalno nerazumljivu nejednadžbu funkcije što je značilo da sam zaista odselila na tu novu adresu i nekako prošla u srednju školu. Slabo se sjećam, zaista slabo, ali znam da mi nikada nije nedostajalo zabave. Prema tome, promatrala sam više nego učila, prilično nesposobna za školu, ali u to moje vrijeme se moglo tako i proći ako ste bili suradni, to jest dobrodušni i uglavnom poslušni; nesposobnost tada ne bi smetala. Ukoliko se pojavio neki 'mislilac', ometao je predavanja i učenje pa se morao premjestiti u specijalnu školu. 
Prema tome, ako čovjeku date malo mira, on će sigurno početi razmišljati, a kad krene s tim, tada već zna promatrati sve oko sebe i u sebi. 
Mala djeca ne znaju što je teško, ona to nauče od starijih jer moraju preživjeti. U težim slučajevima ono što je bilo naučeno kao teško postaje okorjela navika.
Progovoriti i ponavljati prve riječi znači učiti napamet.
U svakom slučaju morate u prvom redu sve znati napamet ako želite usvojiti nešto o čemu vam je zanimljivo razmišljati. Dok čovjek uči pjesmicu napamet, on primjećuje teža mjesta i stihove: to može biti usvajanje težih novih riječi, učenje čitanja pisma, ali često znači da se radi o greški i o pogrešnoj informaciji; dijete tada vjerojatno još nije naučilo pravilno čitati. Spas se nalazi u upornom vježbanju, u upornim ponovnim pokušajima čitanja i pisanja jednostavnih, ali i onih težih riječi i rečenica. U tome nastojanju čovjek ne smije zaboraviti promisliti je li točno sve to što se toliko trudi naučiti, a ako to ne može ustanoviti, to znači da još nije naučio minimum sadržaja o kojem želi razmišljati pa mora još neko vrijeme posvetiti samo učenju i ponavljanju. Netko savlada osnovno školovanje jako brzo, ali za većinu je to napor. Sve zavisi imate li učitelja/icu koji vam posvećuje veću pažnju. Zato je bolje učiti u obitelji nego u državi jer vas obitelj voli pa je razumijevanje svega hiper brzo.
Ako vam je potrebno puno više vremena za učenje i školovanje, to ne znači da vas nitko ne voli već to može značiti da ste dobar mislilac.
Ako je majka u problemima ili nema vremena jer mora na posao, dijete nema onaj neophodan mir za učenje i promatranje. U školama ga ganjaju kao najjadnijeg roba da usvaja što više tuđih mišljenja i informacija pa kad čovjek poželi postati revniji vjernik i kršćanin, mora se drastično opredijeliti samo za Crkveno učiteljstvo i učenja Crkve jer to mu je jedina nada da će ozdraviti.

Na kraju balade morate pod stare dane objašnjavati ljudima da vjera i znanost nisu dva različita pojma. Ako i jesu različiti, osim njih postoji još i politika i umjetnost pa kad već učite, učite temeljito i pravilno jer ćete u suprotnom ostati osoba koja nema izbora.
‎nedjelja, ‎23. ‎travnja ‎2017.  21:17:26

San o morskome mraku

špilja Plava grota na otoku Cresu

Ne želim gledati valove,
tihu vodu što se širi po svoj obali;
Želim čuti morske balove,
pratiti sirene zbog čijeg su pjeva pali

u njihovo ropstvo premnogi junaci.
Želim biti gdje se iskra rađa,
mjesečinu koja izranja da se izbaci
ona sjajna sol i morska sađa,

sve te alge i planktoni, riba bodra,
ono zbog čega je boja mora
sva tirkizna u dubini, zelenkasto modra
kao nebo u visini, kao sjena bora.

Uranjam polako, utapam se, gutam sol,
mirisi i okusi su neopisivi,
a svježina mrzla mora otklanja mi bol
od vrućice mojih vena jer se divi

srce moje velikoj ljepoti morske vode,
šarenilu skladnom  rijetkoga mulja
i svim onim lađama što brode
s jatom delfina koje naokolo kulja.

Sav taj noćni život morski
događa se samo u mom snu
i u sjećanju na zaljev gorski
i na ljetnu plažu prepunu.

Ne znam kako, san me osvježio
kao da sam umila se rajem,
terapeutski je stvarno bio
jer sam činila se morskim zmajem,

to uranjanje je sigurno znakovito.
Gledala sam zidine od grada
što je izronio, ni malo plahovito;
vidjela sam Zemlju kako pada

i more se masivno povlačilo.
Grad je sada visio u zraku,
jutarnje ga sunce čitava ozračilo,
presjeklo mi san o morskome mraku.
‎nedjelja, ‎23. ‎travnja ‎2017.  02:21:52

Četiri životna doba

Svjetla se pale dok sumrak lako klizi,
sluša se Vivaldi dok se duša miri
s ovim danom što je već u krizi
i sa sretnim prilikama koje širi

sve do kasnih sati, sve do sutra
jer to tako slatko nudi zaborave.
Kako nekad dugo bilo je do jutra,
kako sada rađaju se noći prave!

Blagoslivljam onaj dan i čas,
onu kotu na globusu lijepom
gdje je spoznao me Spas
jer me jedna noć učinila slijepom.

Svima činilo se da sam blaženica
jer sam prazno gledala bez sluha
kada god bi našla moja zjenica
nekoga tko ima prijetvornoga duha

ili kad bih čula za nekog mrtvaca.
Rekli su mi da je umrijeti tragedija
i da nije važno ako se po blatu gaca
nego da je živjeti u sreći privilegija.

Moje im neznanje i sljepoća
izledali kao neki osmijeh oholosti
sve dok duša mi ne onemoća
u toj bari strašne nezrelosti

za sav svjetski novi poredak.
Nisam dostigla promišljati,
težak bio mi je svaki redak,
a ni tajne nisam smjela znati.

Noć je stigla i na mene, 
opet tražila sam glas jasnoće
pa sam prebrojala uspomene.
a to mi je stvaralo teškoće.

Stalno ista slika se ponavljala:
"Daj mi, Bože, samo jedan dan
jer bih poslove obavljala
pa nek poslije utonem u san

na koji me šalješ kao kažnjenicu".
Primila sam nalog, navikla k'o pseto,
i do poda pognula sam kralježnicu,
moleći Ga samo još krštenje sveto;

blažene li noći što je spustio je na me.
"Proljeće" je prošlo, već se čuje "Ljeto",
ubrzani letovi bumbara iz tame
kao što je ubrzano bilo moje srce speto.

U jeseni rumenoj života svoga
pronašla sam ono što se uvijek dugo čeka.
Tada saznala sam da za Boga
ja sam izabrana modra rijeka,

da bez mene niti vlas mi neće pasti
jer je vjera moćna poput diva.
I sada još uvijek Bog mi daje rasti
makar čak i pahuljica snijega mi je siva.
‎subota, ‎22. ‎travnja ‎2017.  20:42:53

Sveta Majka, slava Božja

Da bi Tijelo Isusa Krista bilo i ostalo čedno, sveto, netaknuto grijehom i slavno, a uzeo je Isus ljudsko tijelo od majke Marije, ona je morala biti takva, sveta, čedna, bezgrešna pa onda i, naravno, slavna, uznesena na nebo i okrunjena kao kraljica neba i zemlje, kraljica Crkve, majka svih ljudi. Toliko velika da je zovemo institucijom kao što važni ljudi postanu slavni i jaki ili osnivaju neke institucije na trajnim vrijednostima, postaju sve važniji s godinama i po njima dajemo nazive stvorenim stvarima, ali i još puno više od toga jer Marija nije samo čedna žena, nije samo djevičanska majka, nije samo uzorna vjernica već ona je to sve, ali ponajviše je Bezgrešno Začeće ili, bolje rečeno, Bezgrešno Isusovo i naše Začeće jest upravo naša majka, djevica Marija.

Jer ono što je prvo Bogu bilo potrebno za stvaranje po Riječi koja Mu je Sin jedinorođeni i u Duhu Svetome, Bezgrešnome koji je lebdio nad vodama te u proslavljenoj Mudrosti srca svoga Božanskoga, moralo je biti sve stvorenje koje će, zajedno sa Stvoriteljem svojim, slaviti Njegovo stvaralaštvo, kreaciju i kreativnost.
Naravno da ne može se slaviti zdušno nekoga iz krivih ili loših pobuda, u grijehu ili iz nekog sitničavog interesa. Može se slaviti i popularizirati nekoga ili nešto tko ili što nije od posebne vrijednosti i zasluge, može se nekoga malenoga pohvaliti, ali zdušno slaviti može se samo Najvećega, najveću Slavu jer to slave svi, Njega ne može nitko pohvaliti nego samo vječno hvaliti i zahvaljivati Mu, Njegova slava je najviše što postoji te se Njemu, Bogu Jedinome i Stvoritelju klanja sve stvorenje.
Sve stvorenje i svi stvorovi, htjeli, ne htjeli slava su Boga živoga. Sve što je stvorio, nije mogao stvoriti neslavno ili ne-božansko. 
Što Mu je bio potreban čovjek?
Postoji jedinstveni razlog. Poželio je, u svojoj mudrosti i dobrohotnosti, najsavršenije od svega savršenoga; bez toga vrhunca stvaranja Božjega ne bi se poželio odmarati sedmoga dana i počinuti u još većemu blaženstvu i prije onoga najvećega posla koji Ga je čekao: silaska u to svoje savršenstvo, spasenja i posvećenja toga savršenstva, slobodno partnerstvo sa svojim savršenstvom; konačno, htio je stvoriti "onoga drugoga" koji nije On, Bog i koji nije isti kao i On, Bog, ali je, naravno, slika Boga savršenoga. No, ne samo odraz nego ravnopravan, slobodan, stvaralački partner.
I za to Mu je prvo bilo potrebno stvoriti vidljivom svoju svetost i slavu. Vidljivom, opipljivom, doživljivom, materijalnom kao što je materijalan, vidljiv, ali je i nevidljiv, divan stvoreni svijet. 
Svetost i slava, kada je gledamo sa stajališta čovjeka, jest ono što je Božje za razliku od onoga što je ljudsko. Budući da je ljudsko slobodno biranje između dobra i još većega dobra, ljudski je grijeh i pad, to je suprotno, po ljudsku, od onoga što čovjek doživljajava kada slavi i hvali Boga svetoga. Tako čovjek ne zna točno što je Božja slava i svetost, ali zna da to sigurno ne može biti nikakav grijeh, nikakva pogreška, nikakav pad, niti ponor zla bez dna. Govoreći po ljudsku, Bog je morao za čovjeka prvo stvoriti i pripremiti tu mogućnost svetosti i slave kao što mu je stvorio i pripremio drvo spoznaje toga dobra, ali i zla, onoga što je na najvećoj udaljenosti, na suprotnoj strani stvorenoga ljudskoga poimanja i postojanja.
Bogu je bio potreban Božanski čovjek, odnosno ljudski slavni svetac. Tako stvori Bog Majku svoju, Djevicu Mariju, predodredi je, opet po ljudsku, kao neophodno Bezgrešno Začeće, duhovno i materijalno, vidljivo i nevidljivo, ali ne čovjek kao svi drugi ljudi i ne kao Bog. Ujedno i ono Bogu najbliskije, a čovjeku najneophodnije kao temelj i početak, kao uzor.
Bezgrešno Začeće nužno postoji za Boga Sina koji jest zaista nedokučiv ljudskom razumnom poimanju, i Bog i čovjek, pravi Bog, pravi čovjek koji traži vjeru i povjerenje svih ljudi jer je bilo kojim drugim načinom čovjeku nedokučiv.
I Marija je nedokučiva, ali Isus ima poslanje koje je drugačije. Marija je Pomoćnica dok je njezin sin Isus ono zaklano i krvavo Janje; Marija je stvorenje dok je Isus Sin Boga, Bog od Boga. Sve je to zajedno prevelika svetost i slava Božja koji se očituju izobiljem. Po tome izobilju znamo da je Bog neopisivo milosrdan i po izobilju Ga prepoznajemo. To je izobilje raznovrsnosti.
Sa stajališta čovjeka Bezgrešno Začeće je kao prvo žena, majka, roditeljica. To je zato jer Bog nam je otac i majka, svetac i roditelj, ali i sve drugo. Budući da je čovjeka stvorio kao muško i žensko, bilo je savršeno u namisli Božjoj načiniti Bezgrešno Začeće u ženskom rodu po ljudsku.
Drugačije kao da i nije moglo biti, toliko je logično to stvaranje.
Sveto, a potpuno ljudsko stvorenje.
Stvaralačko, ali u svetosti; djevičansko, ali ljudsko; Bezgrešno, ali sposobno spoznati grijehe; Začeće kao Ljubav koja je Bog i Prapočetak, ono što nastaje i stvara iz ničega. Roditeljica Boga i čovjeka kao što je i Bog roditelj koji rađa Isusa, Sina svoga, a potom rađa po Kristu i svoje najsavršenije stvorenje, čovjeka.
I kada se čovjek, u porođajnim sakramentalnim mukama, rađa od Boga, koji uzima na sebe i sve porođajne muke ljudske, Bog čovjeku predaje na raspolaganje i brigu svoju svetost i slavu preveliku, predaje čovjeku novorođenome Djevicu Majku.
‎subota, ‎22. ‎travnja ‎2017.  01:38:30

Kad otvaram srce

Nekako sam sva od nemira, glavobolje, brige,
zar oluja sprema se povrh moje strehe;
zar ne stvaraju se od života moga sige
što su već i polegle na moje vrtove i lijehe?

Ili to je samo privid, događa se ono očekivano,
ono što sam naučila kao smrtnik, to je strah,
strah od nestajanja, strah da sve je snivano,
a znam da sve je istinito istog trena, u taj isti mah.

Preda me si postavio izbor: "Život, dakle, biraj",
govoriš mi između svih ponuda preda mnom:
"I san i smrt su pokraj tebe, ali to ne diraj;
ja ću kretati se naprijed, a ti kroči za mnom."

Nije li to uvijek život, na izbor imati prava,
sad Te pitam, Oblaku od dima, Vruća žeravice;
zar mi nije volja pratiti Te, Nebo moje, Vodo plava?
To je rizik za Te da me puštaš usred vijavice

s puno povjerenja za svu moju mudrost jadnu
i kad dobro znaš da znatiželja moja lako ubija?
Ti mi nudiš uvid u ponore pakla i u zemlju skladnu
kao da si siguran da moje srce samo Tebe upija.

Dobro znaš da lako će Ti biti dozvati me po imenu,
izvući me iz ponora pakla, izvesti na ravne staze
i da molitva će moja doskočiti mome krimenu,
moj će vapaj čuti se na stopama što u krivo zagaze.

A Ti čekaš samo taj trenutak kad otvaram srce,
samo jedan mali pokret slobodne mi volje
usred bubrega što nečisti mi nose pa se grče,
a ja nalazim Te tamo gdje mi cvate Obećano polje.
‎petak, ‎21. ‎travnja ‎2017.  22:59:15

Sveti kruh

Čovjek uvijek postoji u odnosu na nešto ili  na nekoga, to jest čovjek je uvijek u odnosu na sve.
Čovjek je uvijek u općem zajedništvu, čak i tada kada mu netko kaže da nije komunikativan jer čovjek već komunicira samim svojim postojanjem te tako i hladnoća ili šutnja čovjekova predstvalja samo jedan od mnoštva znakova u komunikaciji s drugima.
Ljudi su u tom smislu, dakle, jedno. Jedna bit, ljudska. Ljudi među sobom, koji doživljavaju tu jednost, često se izražavaju u istom smislu i na isti ili vrlo sličan način o istoj temi pa tako vole zadržati znak toga jedinstva i zajedništva čak i tada kada se udaljavaju jedni od drugih. Jedan od takvih znakova mogu biti rođendanska slavlja ili, na žalost, sprovodi kada se udaljeni ljudi s nekim većim povodom ponovno okupljaju. No, često se ne prepoznaju odmah pa su već u davninama uveli znakove raspoznavanja, simbole, lozinke i po tim znakovima su sigurni u ono što bez njih samo naslućuju. Jednu lozinku ili znak raspoznavanja dajete u tajnosti samo jednoj osobi i nikome drugome. To vas na neki način isključuje iz općega zajedništva i naglašava vrijednost jedinstva samo s tom određenom osobom.



Iz Katekizma Katoličke Crkve
KAKO SLAVITI: Znakovi i simboli

1145 Sakramentalno slavlje protkano je znakovima i simbolima. Prema bozanskoj pedagogiji spasenja, njihovo znacenje ima korijen u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, naznaceno je u dogadjajima Starog saveza, a potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu.

1146 Znakovi iz svijeta ljudi. U ljudskom zivotu znakovi i simboli zauzimaju vazno mjesto. Kao istodobno tjelesno i duhovno bice, covjek duhovne stvarnosti izrazava i shvaca pomocu tvarnih znakova i simbola. Ukoliko je drustveno bice, covjeku su znakovi i simboli potrebni za opcenje s drugima pomocu jezika, pokreta i radnji. Isto biva u njegovu odnosu s Bogom.



Isuse, ljudi su govorili da naučavaš kao Onaj koji ima vlast. Nevjerni Toma, a ni ostali apostoli, nije mogao povjerovati ženama  u radosnu vijest o Tebi. Kako onda očekivati od pogana da povjeruju kršćanima?
Sveti je Petar imao isti stav onoga koji ima vlast, ali to je bilo tek nakon Tvoga poslanja Duha Svetoga na Crkvu kršćansku, Tvoje apostole i tisuće vjerujućih duša.
Budući da je Duh nevidljiv, ljudi moraju i žele vidjeti sve ono što čuju. Može se dobro čuti i kada se čita neko pismo, čovjek svoje čitanje i svoje misli osluškuje u sebi. Prema tome, možda se može i vidjeti kad se čuje ili se može vjerovati, odlučiti vjerovati kad se čuje ili vidi. Toma Ti je zapravo već vjerovao i prije nego što je vidio Tvoje rane, a ima ljudi koji Ti nisu vjerovali iako su Te vidjeli, sve su vidjeli.
Da bi Te čovjek lakše prepoznao kao Sina Božjega, dobro mu dolaze podrobniji opisi riječima i gestama, a možda i dramatiziranjem. Da bi Te čovjek upoznao, potrebne su Tvoje riječi, geste, opisi apostola, svjedočenje kršćana, a u svemu tome najvažniji su obredi, svete navike koje izazivaju pokretanje duše. No, to nam ništa ne bi vrijedilo da nisi Ti odlučio u naše ljudske obrede uglaviti sebe pa tako kršćani i vjerujući molitelji nalaze svoju vjeru, kraljevstvop nebesko, vječni život. To su sakramenti ili otajstva Katoličke Crkve. 
Ti nam u sakramentima daješ ovlaštenje i punomoć da budemo Ti; daješ nam da naučavamo kao oni koji imaju vlast. 
Kakva sam ja kukavica i strašljivica, a ipak kada Te naviještam, uvjerena u istinitost svojih riječi i gesta, zaista imam vlast onoga koji govori istinu, koji zna nešto više o onome što vjeruje i o Onome komu je povjerovao.
To je otajstvo: usred nekih radnji, čina i riječi pred čovjekom se polako ili odjednom pojavljuje sam Bog u svojoj srži, u svojoj biti i nije ni malo neobičan, a nadnaravno prilazi kao ljubav i milosrđe, kao istina i znanje, spoznaja, kao oslobođenje i kao ljudska vječnost.


RIJEČI I ČINI

1153 Svako sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih sa svojim Ocem, u Kristu i u Duhu Svetom, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću čina i riječi. Iako su simbolički čini vec sami po sebi govor, ipak je nuzno da te čine prati i oživljuje riječ Božja i odgovor vjere, da bi sjeme Kraljevstva u dobroj zemlji donijelo ploda. Liturgijski čini znače ono što Božja riječ izražava: Božju inicijativu kao čist dar i ujedno odgovor vjere naroda (KKC).

Isuse, Ti si odlučio čovjeku na sliku svoju dati misli i govor, a potom si preko ljudskih misli i govora otkrio ljudima namisli srca svoga i dao im svoju Riječ, kao Boga, kao Čovjeka, kao naučitelja i govornika. Otac naš dao nam je Sina svoga da ne pogine niti jedan koji u Njega vjeruje već da ima život vječni; dao si nam da imamo brata, svoga među svojima; Tvoja ljubav i milosrđe nisu dopustili da pogađamo i nagađamo gdje nam je Bog naš nego Isus nam dođe i progovori, dođe i izliječi nas i oslobodi; dođe i postade nam na očigled vjeran do kraja, do smrti na križu kako bismo spoznali nevidljivo i nevidljivu borbu neraspadljivoga s raspadljivim, borbu protiv svih naših grijeha u kojoj iziđe pobjednik Sin Božji jer bijaše Pravednik nad pravednicima, bijaše pravi, bio je Bog naš, jedini pravi Bog i ostao to zauvijek.
Mi, kada spoznajemo, činimo neke pokrete jer proživljavamo duboko i potpuno ono što nam je od životne važnosti. To što činimo ima svoj duboki smisao, ali ništa nas u tome ne bi razlikovalo od ostale prirode da nemamo Božju posvetiteljsku riječ koja posvećuje naš duh, naše misli i riječi, naš govor i čini nas uskrslima na vječni život.
Sakramenti nisu "samo" obredi, Tijelo Kristovo nije "samo" simbolika, otajstva su više od realnog zemaljskoga života, sakramenti su sve zemaljsko, ali i duhovna nadgradnja, srž nebeskoga i nadnaravnoga i natprirodnoga u srcima običnih ljudi, u njihovim životima, mislima i afektima, emocijama i osjećajima, riječima, govoru, pismu i djelima i činima. Priznati istinu jest čin. Govor jest čin, a ne bi imao nikakvog smisla da u njemu ne postoji Riječ Boga koja oživljava duhove, daje smisao svemu do najmanjih detalja jer Ona sama jest Smisao svega za čovjeka, ali i za Boga koji se čovjeku, iako veći nenadmašno od čovjeka, čitav u srži svojoj, u ljubavi predaje.
Da bi Isus to nekako izveo, to svoje predanje, čovjek Ga mora prepoznati u sebi, u svome besmrtnom dijeliću duše kao Vječnoga Boga i Spasitelja od svakoga ponora; čovjek se mora sjetiti da od nekuda i od nedavno zna po čemu se Bog prepoznaje i zato mora prvo, a i posljednje, čuti i učiti o Bogu od drugih ljudi s kojima ulazi i u obrede bez kojih ne bi bio ljudsko misaono biće i ne bi mogao se nadati da će postati partner Bogu svome u dostojanstvenoj uzajamnosti.
Tako riječ ljudska jest čin, a čini ljudski jesu govor.


TKO SLAVI

Bog se slavi, Njegovo ime se sveti, Bog je prepun sebe, toliko čak da se Njegovo izobilje prelijeva u sve i to do najtananijih detalja i ne samo da stvara sam sebe, nego i rađa Sina, a od njih izlazi Duh Sveti, čitav svemir, anđeli, zemlja, priroda, sve stvorenje, životinjski i biljni svijet i - čovjek, čovjek kojega Bogu nije dovoljno samo stvoriti nego ga želi i hoće roditi i rađati kao sina svojega dok čovjek Boga ima vječno slaviti kao Oca i Brata, Spasitelja i Prijatelja svojega, kao vječno predanu, ali uvijek nepotpuno dosegnutu Ljubav.

Iz Katekizna Katoličke Crkve
1136 Liturgija je "djelo" "čitavog Krista" ("Christus totus"). Oni koji je ovdje slave, onkraj znakova, već su u nebeskoj liturgiji, gdje je slavlje potpuno zajedništvo i svečanost.
SLAVITELJI NEBESKOG BOGOSLUŽJA

1137 Otkrivenje sv. Ivana, koje se čita u crkvenom bogoslužju, objavljuje nam ponajprije da "prijestolje stajaše na nebu, i na prijestolje Netko sjede" (Otk 4,2): "Gospod" (Iz 6,1).Zatim Jaganjac koji "stoji kao zaklan" (Otk 5,6): Krist raspeti i uskrsnuli, jedini Veliki svećenik istinske svetinje,onaj isti "koji prinosi i biva prinesen, koji dariva i biva darovan".Konacno, "rijeka vode zive" koja izvire "od prijestolja Božjeg i Jaganjčeva" (Otk 22,1), što je jedan od najljepsih simbola Duha Svetoga.

1138 "Uglavljeni" u Kristu, u službi hvale Boga i u ispunjenju njegova nauma sudjeluju: nebeske sile, cijelo stvorenje (cetiri bica), sluge Starog i Novog saveza (dvadeset i četiri starješine), novi Božji narod (sto četrdeset i četiri tisuće),osobito mučenici - "duše zaklanih zbog riječi Božje" (Otk 6,9-11) i presveta Bogorodica, konačno veliko mnoštvo, "što ga nitko ne moze izbrojiti, iz svakoga naroda, plemena, puka, jezika" (Otk 7,9).

1139 U toj vječnoj liturgiji Duh i Crkva omogućuju nam sudjelovati kada slavimo, u sakramentima, otajstvo spasenja (KKC).

I kao što je simbol zapravo znak vjere i raspoznavanja, tako je i kruh kojega prelomimo i podijelimo među sobom naša zajednička bit s Isusom Kristom.
‎petak, ‎21. ‎travnja ‎2017.  14:51:23