Svijeća

Miriši kiša kao jednom davno

kada me je jutro dočekalo

sa svijećom zamalo izgorenom.

Tada je nastalo stihovlje slavno,

tada mi je bilo jako stalo

da ne klonem dušom izmorenom.

A još jednom prije nije se ni imalo

za svijeće, a ni za elektriku

kada je duša život tek počela.

Tada već okno se moje injalo

i svijeća podložna mome kriku

tiho zgasla je pokraj moga čela.

Miriši kiša, svijeća mi upaljena

za sve kiše i inje života moga,

malo ognjište u naletu vjetra.

Stigla je zima iz kraja udaljena

kao rosa moga duha romantičnoga,

kao moja bogata i jedina žetva.

I tako rado je palim i promatram,

i tako često kroz nju doznajem

sve što je potrebno kao spas.

Dan je, a ja svijeću razmatram

jer je mračno i kišu spoznajem,

a svijeća je kao savršen zreo klas.

Miriši kiša, ali još neće pasti,

to je ono što sigurno znam.

Negdje pada blizu pokraj mene.

Plamen će moje svijeće još rasti

jer oganj taj nije sasvim sam,

sigurna sam zbog svake te uspomene,

mogu čak i predvidjeti što će biti:

vjetar je ovdje prilično jak,

a miris je kiše još intenzivniji;

na oknu mi kiša neće zaromoriti

makar je gore veliki sivi oblak;

plamen svijeće je sada masivniji

i zrak je ovdje prilično lak

dok moja duša treperi i slova njiše

kroz prostor širok i dobro istražen

u kojemu osjećam svjetlo i mrak.

Zbog svježine se i širi taj miris kiše,

u treperenju svijeće dobro izražen.

Već zrelo je ipak ovo tmurno svjetlo,

vrijeme je za ustajanje i odlazak u grad,

gasim privremenu plamen svijeće.

Miriši kiša, izlazim u to jutro sveto

udahnuti i osjetiti kao moj vrabac mlad

kako se miris kiše po gradu kreće.

24.09.2015. 08:11