Pokolj u duši

Rekla bih ti jednu samo o zločinima,

nije bijeg ako vjeruješ u život vječni.

Zločinci su ljudi na mukama.

Teško ih je vidjeti previše silnima,

zabluda je ista kao putak mliječni.

Krv je strašna im na rukama,

a prevelike su kukavice da se sami maknu.

Napad im je obrana, to je teška tema

kad se čovjek nađe ispred zla.

Prije nego sami sebe, neke druge smaknu

jer je njima “ja ili oni” silna dilema,

svaka pamet ljudska tu je nemoćna.

Odricanje od sebičnosti treba uvježbavati

prije nego čovjek progovori i prohoda.

Tada svatko umije se predati.

Rijetki se nauče odmah otrežnjavati

dok je optuživanje oduvijek bila moda;

ne smije se čovjek dugo izjedati.

Veći krvnici su oni koji ratove potpisuju,

a ni bijede okusili nisu, niti rata.

Takvi često odrubljuju mnoge glave

i sve oko sebe, a i sami sebe otpisuju,

tiho muče okolinu, svakog pojedinog svata.

Političari nisu svjesni grozne jave.

Sve je to već zapisano na Božjim dlanovima,

svaki rat je sukob ljudske duše,

a ti nemoj nikog optuživati kada prijeti.

Ratovi su tebi znak vremena u planovima

koje stvaraš protiv borbe, protiv tmuše.

Radije se vječnoga života sjeti.

Pokušaj zamisliti da ti riječ je strašan mač;

koliko si ljudi do sada već pogubio?

Imaš neprijatelja što u tebi mora zanijemiti.

Loše je gomilati u sebi zbrku, jad i plač,

a bolje je tražiti koga sve bi ljubio.

Što sve možeš sam u sebi promijeniti!

16.09.2015. 07:49