Noćni tramvaj je projurio,
vjetar predaje se hladnoj struji
preko svega, preko moje kose
dok računalo mi tiho bruji.
Tako neizvjesno krećem stihovima,
a moj običaj je pjevati za noći,
pjevati za razbuđivanje,
a sanjivost još neće proći.
Doći ću na sastanak bez pratnje,
ne znam točno kada će to biti,
a znam da me uvijek očekuješ.
Zaborav ću upotrijebiti
da ti lakše mognem reći
da još nisam sve oprostila
iako te blagoslivljam.
Nisam tvoju smrt premostila
jer još uvijek često vjerujem
da si namjerno me napustio
s mnogim pitanjima, slutnjama
koje glasno si izustio.
A znali smo da odlaziš
i da to su tvoje zadnje riječi,
posljednji tvoj pozdrav.
Eto, samo to me priječi
da te čuvam uspomenom,
da se dragovoljno sjećam,
da te pamtim kao prijatelja.
Želio si možda da tu bol osjećam.
Znači, kada ljudi te optužuju
da ih dovoljno ne voliš, da ne mariš,
skrivaju ti prijevaru i lijenost;
teško ti je bilo da mi iskrenost podariš.
Nije bila mržnja, samo nedostatak
onog odgovora na moj trud.
Nisam molila te da me ljubiš
nego samo da ne čekam uzalud.
09.09.2015. 05:08
No comments:
Post a Comment
just do it