Previše sparne zore sada sviću,
sparina prognozira kišovitost.
Vjetrovi se u kotlini prepliću
i nestaje gradska smogovitost.
Između mene i sunčevih zraka
nema omotača, niti prepreke.
Prži se koža, nokti bez laka,
kose razčerečene kao popreke.
Krećem prema vrtu nespokojno,
sve izgleda povijeno i vlažno.
Sad je mlado cvijeće opojno;
odjednom je sve mi važno,
i tanak cvijetak,i mokre gljive,
vrhovi lišća na mladom drveću
usred preorane male ove njive
gdje se mrve zemlje premeću
i svaka mrva mora biti prava,
vlažna i ne toliko jako suha.
To je u dnevnom boravku java,
malog vrta nosim nova ruha.
Hranim se ljekovitim mirisom,
plodovima češljam svoje kose,
i ukrašavam si nokte irisom
koje moja prijepodneva nose.
Sama sam, posljednji je leptir
odvijugao na proljetne ulice.
Oblačim na rame novi lentir,
lentu koja pada mi pod lice,
mračne mjesečine zaboravljam,
sunce nosim pred sobom u dan.
Poslije se više ne zaustavljam.
Kamen onaj sav je rasprodan,
od njega nosim male dijelove
koje iz mog terarija izvlačim.
Potajno šaljem tamo cjelove,
tiho se zvijezdama provlačim.
21.05.2014. 10:16
No comments:
Post a Comment
just do it