Pjevati u suton izgleda najsigurnije.
Uzeti na sebe odgovornost laka umora,
pospanosti koja izgleda najtmurnije;
znati dati blagoslova, a ne puno ukora
i propješačiti sve putove do postelje.
Otići polako stazama slabašnoga poriva
i prijeći staze sve do obećane fotelje
za koju mi uzmanjka duhovnoga goriva
jer je uvijek radni stol u pripravnosti
dok na postelju se ne stigne ni sjesti.
Ne pjevati sve što nije za uho javnosti,
zaslužiti tu glad i umor čiste savjesti;
zamišljati zalaske, a gledati na istok,
ne vidjeti mjesečinu nego samo crnilo,
a to s poezijom nije nešto sasvim isto;
vidjeti tu neko nebo koje sad je grmilo.
Naći posla svojim nemirnim rukama,
naći onu krajnju temu koja dublje tone
kad ju više iskopavaš na mukama
što im nitko ne vjeruje makar jako zvone;
opisati staračku nemoć i bolest uzaludno
jer ti duh uporno pretražuje po eliksiru
što ga nosiš kao zapovijed i srce trudno
kako mogao bi biti svježi pjesnik na uviru.
Tada suton već ti predaleko i prebrzo prođe,
tada već je tema iscrpljena, u zaboravu ostala
i više nema one snage koja u početku dođe.
Pjesma je, kakva bila, sasvim sama postala.
10:09.2015. 00:01
No comments:
Post a Comment
just do it