Hridina

Zidovi su se moji slobodni sada spojili,

jedan zid veliki nastade od svega,

a ja sam negdje izvan, s druge strane.

Zašto su me anđeli od mene same odvojili

kad znam da mi je potrebna njega,

kad mi je ovo Nebo tako produžilo dane

u kojima sam tako usamljena i nemoćna,

a stihovi bijahu jedino mi društvo.

Zar ne moram više niti stvarati?

Čemu onda služi ova moja livada noćna?

Zar više nije dovoljno opće odsustvo

i što još u životu moram rasparati?

Sve veze su nestale, sada imam vremena

i malo sam sakupila nove snage.

Sada sam pripravna na svome raditi.

Sada, kad sam gore, ne nalazim ni sjemena,

one silne vode i kamenjare drage

i ne znam što je to što moram posaditi.

I kako sam se našla izvan svojih zidina?

Kamo me odveo let u smjeru slobodnih predjela?

Zašto sam tako bezobzirno sve ostavila?

Preda mnom je Nebo i neka nova hridina.

Eto što se događa kada pjesnikinja pretjera,

ostaje sama, a zbog samoće je ozdravila.

Hvala Ti, Bože na tome Nebu što me grli,

hvala Ti za tu hridinu kojoj ne vidim puteljka.

Jeza mi prolazi od neumoljive slutnje,

a već duša mi prema uskom ponoru hrli

gdje se pojavila na vidiku mi neka peteljka.

Mora se dalje, sve je bolje od ove šutnje.

06.09.2015. 05:52