Rubac

Nikada nisam umijela načiniti mali rub ili porub na trapericama ili suknji. Nikada mi nitko nije rekao da se rubić ili porub mogu nazvati i imenom “rubac”. Nikada nisam razmišljala o značaju neke marame dok sam ovratnike neprekidno promatrala, muške, ženske, velike, male.

Za marame sam čula rano, nosili smo ih ponekad oko vrata, a kasnije sam doznala da mnoge žene nose marame svakodnevno. Ovdje spominjem sada marame i žene, to mi je najupečatljivije jer marama i svi ljudi ne idu zajedno. Žene, dakle, nose i posjeduju marame. Marama ili rubac može poslužiti različito. Maramu žena nosi na glavi na takav način da ne poremeti oblik kose koju je lijepo počešljala i može vrlo vješto skidati rubac i ostavljati ga lagano vezanog oko vrata. Tako žena može nositi rubac u svakoj prigodi.

Rubac za mene znači prvenstveno krasnu zaštitu od pogleda i oštećenja. Bez obzira u kojoj dobi je žena, ona rubac mora imati jer je društvo oduvijek patrijarhalno. Rubac čini ženu malo tajanstvenom i nedodirljivom. Dobro je imati rubac za svaku prigodu, naročito rubac crne boje.

Sad se sjetih da ne znam koje boje bijaše rubac Veronikin, a da nikada do sada nisam pomislila da je bio crne boje što je vrlo lako vjerojatno. Isus nije mogao ostaviti odraz svojega krvavog lica na rupcu tamne, crne boje. Ili možda jest? Tkanina je vjerojatno izblijedjela, a možda i poprimila crvenkastu boju, ciglastu.

Zašto toliko uporno nastojim usredotočiti pažnju na malenkosti kada ramišljam o Muci?

Ostaviti otisak svojeg okrvavljenog lica na rubac jedne žene mora značiti nešto, mora značiti jako puno jer sve u Bibliji ima duboko značenje. Poznato je da je žena uzvišena u Svetom pismu. Mnogi će reći da ju muškarac omalovažava, ali on je u Starom zavjetu, jednako kao i u Novome, štiti. A znam da je ima i od čega štititi. Neobično je da muškarci ne žele toga biti svjesni. Ne žele doživjeti svaki korak Križnog puta jer Isusa prate uglavnom žene. Samo govore o vojnicima, Šimunu Cirencu i slično.

Isus je ostavio Grob, Križ, Platno i ostavio je Veronikin rubac. Nisam detaljno istraživala, više mi je stalo do molitve i promatranja u svjetlu vjere i vlastitog iskustva. Grob se istražuje, Platno se proučava, ali Rubac je znak žene u Muci. U to sam prilično uvjerena, a sjećam se i najrazličitijih žena iz Biblije. Sama sam morala pretraživati jer ljudi spominju samo Djevicu Mariju, a onda i Evu nekako uzgred.

Žene u Bibliji su odbačene ako ne rađaju (proročica Ana, primjerice) i često su silovane (Josipova polusestra Dina, kći Jakova koju je rodila Lea). Eto, moram objašnjavati koja je koja pomoću imena muškaraca. Slažem se da mušakarci vode borbe, a žene rađaju. Nisam feministica. Ne slažem se zbog toga što nema ravnoteže između muškaraca i žena. Kao žena čak često primijećujem kako mušakarac ženi može priznati svašta, ali ne i muškarcu, kao da se muževi moraju čvrsto držati zajedno jer se pribojavaju žena. 

 Isus je ostavio Veronikin rubac. Normalno, reći ćete, ta, neće Mu valjda muškarac obrisati lice i ponuditi vode. Muškarac Mu je ponio križ. I to je zaista sasvim u redu, ali mnogima nije posve normalno. Za mene je takav odgovor potpuno ispravan. No, moram dalje razmatrati zašto Gospodin nije, primjerice, ostavio tako intiman dar muškarcu. Znam da je Ivanu predao Majku i da je to naintimnije što se može zamisliti, i da je Majci svojoj predao sina, ali ne umjesto sebe kako bi mnogi možda zaključili. No, to s apostolom Ivanom je nešto što muškarci ne tumače detaljno ženama. Žene, naprotiv, žele detaljno protumačiti muževima što više o sebi. Možda je zbog toga Veronikin rubac lakše promatrati u molitvi nego Bezgrešno Začeće.

U oba slučaja govorim o odnosu Boga prema ženama jer mi je to uputa za moj odnos prema muškom rodu. Na Rubac je Isus vrlo konkretno utisnuo svoje muke, svoju nadu, svoju bol. Osobno mislim da je najbolnija nevjera. To je križ.

Isus nije u tom trenutku točno znao za Veroniku, ali je sigurno, najsigurnije čekao. Čekao je u boli kada će se pojaviti kap vode iako je poslije morao reći da žeđa. Žeđao je zaista.

19:38 25.09.2015. Upravo sam razgovarala s prijateljem kojega nisam vidjela jako dugo. Razgovor je prekinuo moje razmatranje. Spomenula sam da je značenje riječi “rubac” za mene “mali porub, ivica”. Veronika je na ivici između Crkvenog učiteljstva i Predaje. Danas više nitko osim novinara ne sumnja da je Gospodin ostavio čovječanstvu svoj odraz, mnogi bi rekli da je ostavio odraz Muke.

Premalena sam za promatranje ili djelo koji bi nosili naziv Pasija. Ipak, tko nije okusio muku u svom životu? A čiju muku nije okusio Krist, Gospodin? Sasvim sigurno je ostavio Rubac kao svezu Učiteljstva, Svetoga pisma i Predaje. Za mene, čak je objedinio ljude u toj nepoznanici o Veroniki gdje neki vjeruju, neki ne vjeruju, mnogi ne znaju, a većina ne razmišlja. Kad razmišljamo o Veroniki, činimo to u vjerskom obredu Križnoga puta. Da, Isusa su osudili, On je odmah prihvatio presudu svekolikoga pučanstva, ponio križ i krenuo prema brdu zvanom Lubanja. Na putu se susreće s majkom Marijom nakon što je prvi puta poklecnuo pod teretom toga križa, a zatim nalaze Šimuna Cirenca da Mu pomogne nositi križ. A tada, koje li radosti za poslije, koje li nedoumice, taj pogled očiju koje pred sobom vide samo rumenkastu tamu u bolnome mraku kojega prekida samo teturava staza kojom se mora kročiti... Šimun podnaša dio tereta, krv i znoj se slijevaju i, prije nego što će opet pasti ili baš u tome času otvara se pogled na žensko čeljade, vjerojatno uplakano i očajnoga izraza na licu, samilosnoga, a vjerojatno i znatiželjnoga: vidi li Gospodin, je li još na životu, ogleda li se odgovor na tisuću pitanja u Njegovim očima i što Gospodin čeka?!

I što čekamo mi? Zar nije sve rekao, zar nije sve pokazao, pojasnio, protumačio?

Križni put, put u smrt. Čekamo li mi besmrtnost ili uopće ne razmišljamo; okolina nam nudi veliku moć odlučiti kada i kako ćemo umrijeti jer zašto ne bismo prekinuli tu stravičnu neizvjesnost?

Rubac je dokaz broj jedan. Što bismo mi htjeli, da nas netko zakralji?

Što bismo mi, žene najviše voljele? Idealnog muža. Onoga koji će pobijediti u svim borbama, biti veliki ratnik i istovremeno nježan otac našoj brojnoj dječici u našim idiličnim životima gdje je najbolja karijera majčinstvo i njega drugih ljudi, primjerice, našeg ranjenog viteza ili prehlađene djece kada čitavu obitelj uspijevamo okupiti u jednu prostoriju u kojoj se brinemo održati vatru ognjišta i pripraviti najukusnije trave kao lijek i ispeći najhranjivije namirnice za snagu te potom svi zajedno možemo krenuti u novi život, u život vječni.

A muškarci, vele, očekuju pobjede u svim bitkama u svim krajevima svijeta koji svak ima svoju princezu i kraljicu.

Zar je to teška tema? Nije, muka nam je teška tema za razgovor, za priopćavanje. Sjećam se da nikada, ako mi je bilo loše, nisam imala nikoga pokraj sebe; sjećam se da svatko zapravo umire sam i samostalno i znam da se ne sjećam dana kad sam se rodila.

Kako tako osobnu i intimnu okolnost kao što je neka patnja koja je subjektivna, makar i u grupi, može čovjek priopćiti drugome? Da li je dovoljno normalnom čovjeku reći da ste žedni? Nije jer ako ste žedni, tada ćete nešto popiti pa nema potrebe o tome razglabati. Ili ćete se s onim drugim potući zbog jedne kapi vode.

No, Isus nije ovdje zato da bismo mi pokušali samoinicijativno početi žeđati, niti je ovdje zato da bismo mi patili nego mi patimo zato jer smo žedni vode koje se sjećamo odnekud. Ako baš želite, organizam prvo dobiva tekućinu, hranu i ljubav ako ima sreće, a tek onda doživljava žeđ, glad ili tugu. Ne rađamo se tužni iako plačemo, niti neishranjeni, niti dehidrirani u normalnim okolnostima kao što je normalna okolnost pokušati proživjeti dio Božanske i Božje patnje. Ne, mi samo želimo uživjeti se u Boga, biti kao bogovi. To je čitava mudrolija. Eto, zato se pokušavam uživjeti u Veroniku koje ima li, nema li i u onaj čas kada je ugleda Gospodin koji dobro poznaje Mariju, poznaje Magdalenu, poznaje sve žene iz Biblije o kojima doznajemo na identičan način na koji doznasmo za Boga Oca i Sina i Duha Svetoga te na isti način kao i prije mnoštva tisuća godina razlučujemo tko je taj koji nam govori o uskrsnuću, odnosno o Rupčiću i odakle je došao umjesto da se usredotočimo na ono što nam govori. Pitati tko si znači pokušati biti objektivan radi izbjegavanja tako teške teme kao što je smrt jer “nitko se ne vrati i ne reče nam o tome sve što bismo morali znati”. Kakvi su to bogovi koji ne znaju što je smrt i uporno umiru i ne vraćaju se? A taj što nam je govorio o uskrsnuću svih ljudi jest prvi i jedini koji zaista uskrsnu kako je rekao i vrati se među nas te nam pripopći kako ćemo razmišljati o Muci i kako treba živjeti i umirati jer patnja nam je potrebna za učenje, a smrt za vječni život.

Tko će najbolje opisati i dočarati Muku? Nitko, svi smo najbolji. A što nam je onda potreban natječaj, zar se neće Gospodin pobrinuti na isti način kao i uvijek, kroz patnju? 20:33 25.09.2015.