Svjetlo sakupljam pred zoru ranu,
ovoga puta mogu si priuštiti i svijeću
i snenu dušu, ljubavlju obasjanu.
Pored mene sitni oblaci se okreću
kao da priroda očekuje sunčev izlaz,
a sunce samo što nije,
već osjećam onaj vjetroviti izraz
koji se inače noću krije.
To je znak da sigurno dolazi sutra,
zato je pred jutro ovdje najljepše.
Poslije ovoga snenog jutra
bit će i dan kao suze najžešće.
To ti je kad su ti kosti stare,
tada više znaš o duši i prirodi.
No, vrane za to ne mare,
grakću još jače da se sunce porodi.
Već danas počinje jesen, moje doba.
Reci, zar nije slatko?
Zar nije lijepo okusiti zrelih boba
koje ne zore kratko;
zar nije ljepota u šarenilu ploda
i u lišću koje se preodijeva?
Zar nije najslađe imati roda
kada i nebo veselo sijeva?
Najslađe je u toj ljepoti
što je čovjek još mlad u životu
dok mu se duša lako kroti
jer uživa neviđenu zrelu divotu.
22.09.2015. 06:28
No comments:
Post a Comment
just do it