Pretjerujem u sjećanjima,
u dozivanju pogubljenih dana
kad sam propadala u njima,
kad je neviđena dolazila zora rana
koja možda nije niti postojala.
Možda sam se brinula za preživljavanje
pa se nisam ni udostojala
primijetiti da me prati unižavanje.
Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,
silom duša prazna se odmara.
Istekli su oni divlji dani mladi,
ali opet kušnja se u meni stvara
jer ja nisam više ona mirna rijeka
nego znam da vrag ne spava;
previše je ova postelja mi meka
po kojoj se uzaludno život prosipava
pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;
zašto tako smrt mi tiho prijeti.
Siguran je prostor iza mojih leđa,
nema znaka da li mi je sada mrijeti.
Ustat ću bez vidljivoga cilja,
možda naiđem na svoju budućnost
i otkrijem da je puna milja;
možda ipak gubim onu ćutnost
od koje sam podivljala bila.
Između smrti i jutarnjega svjetla
nalazi se samo zaležana svila,
a na lice pada kosa mi od vjetra.
Još je mračno, zora se na nebu javlja,
osjećam da vjetar donosi svježinu
pa se prisjećam da dan je slavlja
dok me modro nebo zove u daljinu.
Konačno ću se pokrenuti odavde,
svijetli dan će proći mi do duše.
Uvijek ima ove Božje pravde,
čak i kad se uspomene ruše.
10.05.2014. 05:05
No comments:
Post a Comment
just do it