Uskoro

Nakon velikog događaja Preobraženja Gospodinova evanđelist Luka pripovijeda o događaju kada zli dusi napadaju sina molitelja Isusova. Ukratko bi se moglo reći da čovjeka napadaju zli dusi sve više, što je bliže viđenju Boga vječnoga. Podatak da učenici Isusovi nisu uspjeli izagnati te zle duhove govori nam da su zlodusi bili jaki i uporni, da je njihov napad na čovjeka stravično jak te da jedino Sin Čovječji može tu pomoći svojom intervencijom: otac opsjednutog bolesnika obraća se sam izravno Bogu i preklinje Ga da mu pomogne, da izliječi njegova opsjednuta sina. Drugim riječima, treba moliti Oca našega na nebesima u Kristovo ime jer nikakvi drugi zagovori ne pomažu kad je molitelj već uznapredovao u svetosti, odnosno kada su iskušenja sve teža i teža.

Isus kao da prekorava svoje učenike kao “rod nevjerni i opaki” zbog njihove nesposobnosti, ali te riječi se odnose na sve nas jer samo rijetki su tako obdareni Božjom milošću vjere i svetosti kojom odolijevaju u svojoj čistoći svim mogućim napastima, to jest jedno je samo Bezgrešno Začeće. U prijekoru Isusovom odražava se ipak Njegova ljubav prema učenicima jer ne smije Bog dati priznanje čovjeku nego mora ga i prekoravati kako se čovjek ne bi umislio. Učenici su bili moćni, ali Isus očekuje uvijek još više i bolje. Poslije prijekora koji je zapravo vrlo blagi prijekor u ljubavi, Isus ozdravlja dječaka od zloduha. Svi se zapanjiše jer očigledno je to bilo veliko čudo za narod jer je opsjednuti izgledao strašno i opasno, neizlječivo.

Tada Luka navodi da se Gospodin okreće apostolima i daje im na znanje kobnu istinu koju već osposobljeni i sveti učenici Kristovi također nemaju moći sagledati:

Evanđelje po Luki, glava 9, redak 44b

“Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke." 

Dakle, Bog veliki kojega moć uvidješe već osposobljeni učenici i čiju ljubav apostoli jako dobro osjećaju, Bog koji se preobrazio pred njima kada vidješe i Mojsija i Iliju te su začuli strašan glas Boga Oca s nebesa i taj Bog koji sebe zove Sinom Čovječjim jasno tumači da mora biti predan ljudima u ruke, tim nesposobnim i opsjednutim stvorenjima koje zove sam Isus naraštajem zlim, rodom nevjernim i opakim.

A što će ljudi ako Isus zaista bude predan zlodusima? Što će tada činiti apostoli, to ih još Isus nije poučio, a već je više puta ozbiljno dao na znanje da mora pasti, predati se ljudima koji su prikazani pred Gospodinom kao jako nečisti. Što bi ljudi od Mesije njihova mogli učiniti, sigurno bi se razbolio, a apostoli bi Ga morali ozdraviti. Učenici vjeruju da se nešto neugodno sprema i ne pitaju ni zašto, ni kako nego se prestraše najave da bi se Isus mogao predati zlodusima koji u ljudima djeluju tako opčinjeno. Apostoli ne znaju predvidjeti nešto što se nikada u povijesti čovječanstva nije dogodilo nego razmišljaju obično i ljudski, primjerice: što će biti ako Ga ne uspiju izliječiti, što će se dogoditi sa svima njima? Javlja se nada i pouzdanje da će morati svom snagom nastojati ozdraviti svoga Učitelja kao što su ozdravljali mnoge kada ih je Isus poslao i uputio; javlja se protiv nade i sumnja jer ih, evo sada, Učitelj prekori da nisu dovoljno sposobni. Morat će na toj nevolji poraditi Učitelj sam, a možda slute apostoli da onaj Božji glas iz nebesa upravlja nadolazećim događajima. Međutim, učenici vjerojatno razgovaraju o tome o čemu im je Isus priopćio, da Sin Čovječji mora biti predan ljudima u ruke. Ta, i oni su ti ljudi, oni su hodili po dvojica i liječili narod. Nisu bili zajedno nego Učitelj ih je poslao raštrkane na sve strane i svatko je posebno morao nastojati oko pouzdanja i vjere u sve ono što ih je Isus podučavao. Nije ništa čudno u tome da su se počeli dogovarati o tome tko je među njima najjači, najčišći i čije darove među njima bi mogli u dogovoru iskoristiti i upotrijebiti da bi postali još bolji iscjelitelji. Sigurno su pomišljali i na to da će svi zajedno, sva dvanaestorica morati uprijeti oko svojega Gospodina.

Evanđelje po Luki, glava 9, redak 46

46 U njima se porodi misao tko bi od njih bio najveći. 

Nisu apostoli samo počeli prigovarati među sobom, oni su vjerovali svakoj Isusovoj riječi i prestrašili se. Moramo imati u vidu da su bili već iskusni u ozdravljanju i svjesni da su zadobili veliku naklonost Isusovu.

Tada veliki Učitelj daje jednu od najljepših pouka svojim ljubljenim i prokušanim majstorima:

Evanđelje po Luki, glava 9, redak 47-48

47 Znajući tu misao njihova srca, uzme Isus dijete, postavi ga uza se
48 i reče im: "Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao. Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!" 

Isus je utješio apostole, ali oni ne saznadoše odgovor na veliko pitanje: kako to Učitelj mora biti predan i što će se tada zbiti? Tada se Ivan dosjeti kako netko tko nije izravno apostol istjeruje zle duhove u ime Isusovo. Tu leži pitanje čitavoga ljudskog roda. Ivan dobiva odgovor od Isusa koji govori da su svi koji nisu izravno protiv Učitelja zapravo sposobni postati molitelji Njegovi, više ili manje. No, i da čitavo čovječanstvo zamoli Isusa u velikoj vjeri, ne bi se uspio spasiti ljudski rod. Mora doći sam Bog koji izvede jednom davno narod svoj iz zemlje ropstva.

Ostaje još uvijek neriješeno do daljnjega ono što je Gospodin u ljubavi izrekao kao prijekor:

“Dokle mi je biti s vama i podnositi vas ( Lk 9, 41b) ?”

26.09.2015. 08:39