Ne može se napisati književno djelo
koje ne bi stasalo u teškim osobnim vremenima
kada čovjek uopće ne može ni pisati.
Nitko patnju opisati ne može, ni svoju, ni tuđu.
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, Srce Isusovo milosrdno, smiluj mi se!
Naviještajmo Radosnu vijest koja poslije patnje ljudskog roda zaista to postaje. Zbog toga je muka Kristova, muka Boga najradosnija vijest među nama. Kako na temelju same muke kao muke napisati bilo što što ne bi izgledalo patetično?
Ljudi u muke ne vjeruju, tuđe muke gledaju, a ne vide; slušaju, a ne razumiju.
Da bi pisao o Muci, čovjek je mora kontemplirati čitav život pa ni tada još ne zna probiti patetiku i stići u samu bit Muke kao Radosne vijesti.
Čovjek za takvo pisanje i sam mora kao prvo biti na mukama. A kad je na mukama, ne zna ih opisati drugima jer kad bi to uspio, lako bismo pomogli jedni drugima i našli se svi u Gospodinu i Njegovom miru.
Pisati, dakle, o Muci izgleda apsurdno jer ako do dana današnjega ne znamo što su sve iskontemplirali duhovnici u svjetlu vjere u Muku Boga kao Radosnu vijest, uzalud nam drame i eseji, uzalud nam prazne riječi.
Muka je Gospodinova u debelim vjerskim knjižurinama, a njljepše je dočarana u samom Svetom pismu. Lakše nam je, dakle, ponovo pisati i pisati nešto što ćemo nagraditi kao da si peremo savjest. Muku treba nositi u srcu.
Opis patnje imamo u sakramentima.
Što ćete pisati, statističku pripovijetku o izbjeglicama ili možda novi Holokaust?
Jadni puče; ta, pogledajte Papu, zar vam on u svojim putovanjima govori o mukama? Ili nalazi u svetopisamskim izražajima riječi utjehe? Kome treba još muke, zar je nema i previše?
Pišite o Radosnoj vijesti, to je Pasija.
Prihvatite se vjerskih obreda pa nećete više ratovati pa jaukati zbog muka ljudi od posljedica rata.
Ratujemo i pišemo, lako je tako zavaravati savjest, ali dokle?
Muka je gledati ljude koji se trude opisati muke.
25.09.2015. 02:37
No comments:
Post a Comment
just do it