Poštujemo li anđele?

Poštujemo li anđele?

Knjiga Postanka, glava 11, redak 1

Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste...

Jedan drugome reče: ‘Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!’

Gospodin se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. I reče: ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’

Jesu li ljudima anđeli nekakve ljestve do Boga?

Ili je Bogu dobar način pokazati se i sići bliže čovjeku u svakom trenutku taj da šalje vojsku svoju pa svak od nas, svjesno i još više nesvjesno, razgovara sa svojim anđelom čuvarom koji je u dosluhu s našim Gospodinom Ocem na nebesima?

Drugo je pročitati djetetu pripovijetku o nekakvom posađenom grahu čija grana uzraste daleko u nebo, u nepoznato. To nije jedno te isto što i poslati Bogu poruku po anđelima. Gospodin nam daje vidjeti ili naslutiti anđele svoje i naše i to prije nego što mi prvi put začujemo priču o čudesnom grahu jer posađena biljka kojom se dječaci mogu penjati dok se ne umore odvodi djecu u snove dok anđeoske poruke velikom brzinom lete između Boga i čovjeka.

Posađeni grah je čežnja sasvim ljudska jednako kao i gradnja Babilonske kule, pokušaj čovječanstva da postane veće samo od sebe.

Milost našega Gospodina je, naprotiv, čežnja Njegova da se spusti do najmanjih među nama, odnosno, tamo gdje ni  sam čovjek ne voli uvijek otići: do dna svoje duše. Radije čeznemo pobjeći dalje od sebe. Bog nas uči ponirati u tajne nas samih, a tada postajemo prava ljudska stvorenja, tada se molitvom možemo vinuti najdalje, prerasti sebe jer nas vuče Gospodin Stvoritelj, a vuče nas upravo po nebeskim ljestvama kojima se uspinju i silaze anđeli jer kad nas ne bi Otac naš želio, ne bi ni naše molitve nastale.

Veliki je uspjeh posaditi visoko i daleko uzraslu biljku, veliki je uspjeh izgraditi velegrad, ali nema takvog uspjeha kao što je izgradnja sebe samoga. To se može jedino uz Božju pomoć. Zato nam Gospodin izmiješa jezik i govor, zato nam i poremeti razgovore i dogovore, da ne odlutamo u ništavilo ili ne padnemo u snove koje zaboravljamo nego da se malo spustimo po anđelovim ljestvama koje vode od nebesa do nas, ali ne do naše svijesti i našega srca i uma nego puno dublje u nas same, tamo gdje nam se ne da nikada otići jer to je jedan od najtežih poslova na svijetu, izboriti se za ono što nam govori naš unutarnji glas savjesti, zatim to priopćiti drugima i tako pronaći sebe, pronaći druge ljude, izgraditi zajednički svijet; čuti Boga, odgovoriti Mu i zamoliti Ga da nas izliječi kako bismo se razumijeli slično kao što se razumiju Otac i Sin i Duh Sveti.

Knjiga Postanka, Post 28, 12-13a

Jakov u snu vidi ljestve gdje stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. Uza nj je Gospodin te mu govori: "Ja sam Gospodin, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov."