Posinak

Daj da odavde ne odem više nikamo,

daj da nikoga više ne slušam,

da ti zauvijek budem vrijedna

kao što sam vrijedna bila samo

na prvi pogled da iskušam

hoće li trajati ljubav medna.

Ničija ljubav nije potrajala,

odoh uvijek iznova potražiti

ono čega u izobilju imaš ti.

Već ledena zima se pomaljala

kada me Bog odluči osnažiti,

a nisam ni znala više birati.

Prozvao me tvojim prijekorima,

zazvao je samo moje tajno ime

na tvoje usne, neznani pobratime;

presude učini strašno oporima,

kao anđela smrti zakralji me;

svod je propao pa obrati me,

učini me najmanjom na Sudu

kao bezumnika, to nije bila istina.

“Iskušaj me odmah”, rekoh gorda,

postavih se pred tebe na sprudu,

nesvjesnoga da si Božja trina,

da si usta Boga preko horda.

“Zar ja da Ti budem najgora

te zbog mene srdžba Tvoja raste?”

Nije moglo biti, a dokaza nemam.

Odoh reći obećanja najbolja,

zatražiti si zasluge sred kaste,

odlučna da obranu pripremam.

Dodirnuh ti haljine, o, sveti stvore

što ga samo nebo pred mene postavi,

da ti velim da si možda u zabludi.

Prihvati me, svu onakvu kao noćne more,

prihvati me odmah, odmah me uspravi,

ispod mene nastradaše mnogi ludi

kojima su svjetiljke odavno izgorjele.

Ti mi dade ulja sve do sada,

ti si pružio mi bezbrojna prostranstva,

nikad više ne poželjeh duše okorjele

kojima je strana svaka nada.

Sud je bio radi našega poznanstva.

Sada već mi tajno ime prepoznaješ,

sad te molim ne otpuštaj mene,

jedini si zakon srca moga.

Svoj onakvoj ti se meni podaješ,

posinstva mi tvoga gore uspomene,

Tijelo Kristovo je sina svoga.

28.09.2015. 05:44