Vrijeme poslije

 

Idem tamo gdje se bosonogi ne sapliću

kao da im smeta kamenje na žalu,

gdje se ljudi raduju egzotičnom piću

i gdje svatko razumije svačiju šalu.

Pobjeći ću kao leptir što tu živi,

naučiti još više cijeniti što imam

da mi duša ratove zaboravi i samo se divi

onome što nemam i svemu što primam.

Srce sito mi je takmičarskih scena

ili nekog lika koji izigrava konkurenciju.

Kažu svemu da je novo, a ne postoji mijena

radi koje kao sazivaju konferenciju.

Odoh na sve otoke što su nalik djetinjstvima

koja imala su svoje sretne dane

kada duše hrlile su samo k materinstvima

u kojima uvijek snažna ljubav plane.

Tu slobode nema, još smo zarobljeni,

razapeti užadima poput miševa

što u staklenkama leže zaobljeni

poput raznih igrački od pliševa.

Niti reda, niti zatišja, ni primirja

nije dočekala ova kuća, ovaj Dom.

Guje mnoge i svaka se privija,

penje se po šikarama, puzi ovim tlom.

Gledat ću u zvijezde i u nebo crno,

zaobilaziti sve tratinčice i ose,

i posaditi u toplu zemlju neko zrno

da dočeka jutrom blagoslove rose,

samo da preskočim razdoblje od maskenbala

koje zapade mi kao vrlo dugo vrijeme,

kao da svi tu su radi mahnitosti karnevala;

niti maske, ni kostima nemam, nosim samo sjeme

koje rađa mi već godinama, samo plodi,

a ne zato što bi bila sjajna klima

već to Bog moj želi čuvati me i da mi ugodi

kako bi mi lakše pao mraz i ova zima.

Sada radujem se opet svome bijegu

jer mi prilazi sve brže onaj najslavniji čas.

Promatrat ću svog Boga na Lubanjskome brijegu

gdje je spasio, izgleda, samo neke od svih nas.

19.01.2022. 22:35