Duša Te čeka

 

Kako dugo bilo je potrebno

da k sebi dođem,

dva dana.

Ništa strašno, ništa posebno,

a čas je da pođem,

savladana.

Ljubavlju Ti obuzeta,

i dobrotom, i ljepotom.

Duša Te čeka.

Sjedim kao oduzeta,

prepirem se sa životom,

oko mene rijeka.

Pismo Ti je sveto,

a ja u koprcanju,

toliko profana,

kao pogansko ljeto.

Puna u odricanju,

rasprodana.

Drugačija u svemu,

a istom u ljubavi

i u padovima.

Ne načinjem temu,

Tvoje ime se slavi

u radovima.

Nisam svjetlo, niti sol,

ali ne znam to,

nisam uvjerena.

I najmanja smetnja je bol,

i gledam se zavidno,

previše umjerena.

Grijehe poričem,

okolnosti su te

i Ti opraštaš.

Svega se odričem,

ni srdita na sebe,

a Ti urastaš,

Pastiru moj,

u moje klijetke

i zaliske srčane.

Govor Tvoj,

i osmijehe rijetke

uzimam svečane.

Siromasi, Kriste,

mi, siromasi,

kao pahuljice,

još dok su čiste

i dok su nam uzdasi

poput bujice.

Ne znamo reći,

niti učiniti.

Kao da služimo

životu i sreći,

nećemo hiniti.

I bol produžimo.

Siromah da l' smije

obrazovan biti

barem malo?

Svjetlo se krije

da bi se obznaniti,

makar i propalo.

Križ je krasan,

križ je umilan

tu, gdje sam stala.

Pozdrav glasan,

i nije utišan.

Puno Ti hvala.

27.01.2022. 19:34