Sjećam se da znali smo se već odavno,
puno prije još od pjesničke mi zbilje.
Imali smo grad nebeski, Ime slavno,
a pred Krista često nosili smo ljilje.
Udaljeno postojanje, pogledi, jedinstvo,
sve je bilo divno, stvarno i bez sanja
dok u Duhu ne zadobih ja posinstvo,
u toj ljubavi od Božja pomazanja.
Oko mene mnogi različiti žrtvenici
kao i tajnovitost svih ljudi, Duha Sveta,
živući i pokojnici, blaženi i mučenici
pokraj Boga naša tu, pred nama razapeta.
Tiho, skromno i bez ona osobita znaka
strujala je naklonost i ljubav, privrženost.
Sred toga je svjetla pala na me presuda mi mraka
i zaprijetila je kao strašna, vječna otuđenost.
Napad na moj jadni razum došao je iznenada,
prevelika kušnja tražila je istinito djelo, riječi,
samrtnu mi oporuku jer je tada umrla i nada
da će pogledati na me Čudotvorac koji liječi.
Smrt je pristizala brzo, u svoj punoj snazi,
dah je stao, a ja vidjela sam kako ludim
još i više nego kad me spopadaju vrazi.
Ničemu se od tog dana o sebi ne čudim.
Da sam tada pokleknula ispred prijetnje
i da nisam bila pomazana oproštenjem,
ne bih preživjela te psihotične smetnje.
Bog me je probudio mojim vlastitim krštenjem,
munja sijevnu poput one moje krsne svijeće
kad se rasplamsala pa je naglo utrnula
i ja dobila sam Krista, Zalog vječne sreće.
Božanska mi ljubav svoga Duha odvrnula
da se prolije mi po životu, po tom biću svoga Sina.
Vatrena li izljeva svetoga posinstva toga!
Nikad ne može se ispiti do dna ta čaša slatka Vina
što ga nama nudi, daje ljubav svemogućeg Boga.
23.01.2022. 06:49
No comments:
Post a Comment
just do it