Povoljan vjetar

Smije li se proći

samo tako

kraj zimske noći,

nečujno, polako

dok te Kralj doziva

kao labud sam?

O, temo siva,

gdje ti je stan?

Zakon je šutnje

poput zavjeta,

kao struna lutnje,

kao zraka svjetla,

daleko dopire

i nema smetnji,

i sva se ne opire.

Toj potajnoj šetnji

dolaze čari

za neka osjetila

i čelo se žari;

duh mi posvetila

u dodiru čvrstom

sa svake strane,

svečanim krstom

povezuje dlane.

Moramo zastati

na ovoj koti,

ali ne zaspati

vječnoj ljepoti.

To susret je prvi,

kao i uvijek,

gdje dah se mrvi

jer ljubav mi lijek.

Nema ta izraza,

ni stiha prava,

to ljudska je staza

što se okajava.

Nemoćna ćutila

duša doživi

jer je naslutila

da uzroci krivi

dođu iz davnina.

Previše slojeva

i svih neravnina

u igri brojeva

u srcu slijedi,

a jedan je dovoljan

da ga povrijedi.

Vjetar je povoljan,

jedrimo dalje

sve do zore

kamo nas šalje

to ljubavno more

koje se javlja

između nas.

To me izbavlja,

to mi je spas.

10.01.2022. 01:40