Gospodar talenata

 

„Još vam mnogo imam kazati,
ali sada ne možete nositi.
No kada dođe on – Duh Istine –
upućivat će vas u svu istinu;
jer neće govoriti sam od sebe,
nego će govoriti što čuje
i navješćivat će vam ono što dolazi.”

Iv 16,12-13

KOLIKO MOGU NOSITI

Kako često iznenada pobjegnem i nestanem Ti iz vidokruga, Isuse!

Pobjegnem i u molitvu. Pobjegnem od siline spoznaja koje me zahvaćaju jače od života. I ne mogu spoznati više, i ne mogu dalje promišljati. Dolazi do izražaja moj kognitivni poremećaj.

O, kako je to bilo davno kad sam molila za mrvu blagosti jer bijah nespretna užasno, gruba u pokretu, gruba na riječi, bez ikakve emotivnosti.

A sada se raspekmezim za svako malo.

Emotivnost mi sama po sebi nije jako poželjna jer me ometa u realnom životu.

Ali ja sam bila u tako teškom, hladnom i grubom stanju da mi je malo emotivnosti bilo potrebno kao zrak i voda.

Sada je ta osjećajnost sasvim drugačije usklađena s mojim umnim skokovima, s mojim mentalnim predodžbama, s mojim duševnim životom, s mojim afektima, s mojom intelektualnom djelatnošću, s mojim tijelom i fizičkim aktivnostima, s mojim organizmom i metabolizmom u svemu.

Sada manje trpim od duševnih smetnji i psihotičnih izleta, a više i češće, i lakše trpim druge ljude; u stvari, ne trpim kao da je to neka bol, već suosjećam.

Oduvijek sam za to znala, da je potrebno saslušati ljude, pomoći im onako kako im je najviše učinkovito, ali sam to suosjećanje preskakala kako ne bi boljelo i te ljude, a i mene, kako ne bi boljelo prečesto i prejako, kako ne bi ometalo život i što je moguće zdravije razmišljanje.

DIKTATURA

Autentična vjera, vjera kakve nema puno u mojoj okolini gdje caruje bezboštvo, egoizam i voluntarizam, i idealizam naročito (kao da ljudi ne žele sazrijevati, kao da ih je strah suočavati se sa čitavim svijetom ili makar s ljudima pojedinačno jer svaki čovjek donese brige svijeta sa sobom drugom čovjeku), ono je što se lakše nađe u manjim sredinama ove domovine koja se deklarira rimokatoličkom vjeroispoviješću.

No, uz takvu vjeru za ovaj grad dolazi i nagovještaj fundamentalizma, nekakva vrsta zajedničkog stava koji se drži samo najsigurnijih temelja i osnova, ne susreće previše drugačijih ljudi i drugih vjeroispovijesti pa nema potrebe promišljati o svojoj vlastitoj vjeri, promatrati svoja vjerska stanja dublje, ali i šire. U ovom gradu apologetika bolje cvate jer tako mora biti. Kako bi se drugačije rimokatolička vjera mogla sastajati u miru i redu s religioznim ispadima svakojakih ideologija, svega i svačega jer ovdje se naša vjera zove vrstom religije, a dobro znamo da je naša katolička vjera ipak malo više od religije ili da su sve stvari koje nazivamo religijom zapravo oponašanje autentične religioznosti, prave kršćanske vjere, to jest religije.

Riječ i pojam „religija” podrazumijevaju da se čovjek nečemu klanja, ona znači „klanjati se”, „klanjanje”.

To je jako daleko od kršćanstva, ono nije nešto što se klanja nečemu, već je čovjek koji se klanja Nekome, a taj je jedini, jedinstveni Bog svega stvorenoga i svih stvorenja.

Idealizam se klanja ideologiji, to je pogled na svijet kojega proučava filozofska znanost.

Kršćani se klanjaju Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji se svojom vlastitom i božanskom inicijativom prvi javio i objavio ljudima, još u pradavna vremena kada Isus još nije uzeo tijelo od Djevice Marije, ali je kao Druga božanska Osoba, uz Oca nebeskoga, bio prisutan u činu stvaranja svijeta i čovjeka u Trećoj božanskoj Osobi, Duhu Svetomu.

To je pogled na svijet, ali je i živa vjera, a tu Objavu božansku i vjeru ljudsku proučava teološka znanost koja se filozofijom služi kao instrumentom koji pomaže razumijevanju i prijevodu božanskih riječi u ljudski život.

Kršćanska vjera se ne služi ideološkim rječnikom, ona je realnost ljudska i božanska.

Također se kršćani klanjaju i slijede volju Boga živoga dok je voluntarizam samo ideologija koja proklamira samovolju ljudsku koja smije mijenjati zemlju i svemir, prirodne, fizikalne, biološke i društvene zakonitosti što graniči sa zdravim razumom i kada tako tvrdim dolazim u opasnost da ću načiniti verbalni delikt i nastradati od pristalica voluntarizma što je opet dokaz da je voluntarizam i, primjerice, rodna ideologija zapravo obična diktatura koja si voluntarizam uzima za ideologiju, a nasilje provodi nad svima koji se s tim ne slažu i nad svakim ljudskim bićem koje ima drugačije uvjerenje, koje misli svojom glavom i čini ono što mora činiti, a ne ono što ideologija očekuje od njega.

Bezboštvo se obično i završava neredom, diktaturom, totalitarizmom, nasiljem i ratom.

Gospodin Isus, za razliku od ljudi koji nisu bogovi, koji zna sve, koji je sve u svemu, dopušta čovjeku da slobodno promišlja o božanskim riječima i predlaže ljudima da se obrate.

U stvari, sve ideologije i filozofije koje nisu za Isusa, jesu protiv kršćanstva. To je činjenično stanje. Ima ih mnogo koji pišu debele knjižurine u kojima pokušavaju likvidirati Katoličku Crkvu. To je samo još jedan dokaz da ne razumiju da kršćanstvo nije isto što je i ideologija jer skup ideja se lako može pobiti drugim idejama, i razvodniti, i ujediniti, ali Katolička Crkva je u stvari Duh, Duša, Tijelo i Božanstvo Isusa Krista pa se stoga uzaludni pokušaji da se Boga uništi završavaju velikim frustracijama i ogorčenjem.

To je carstvo Kneza ovoga svijeta, Grijeha glavom i bradom, Lašca i Oca laži. To carstvo živi kao nametnik na kršćanskoj i svim jednobožačkim religijama (židovstvo, islam, kršćanstvo) i kao priljepak, kao slijepo crijevo i slijepa ulica koja nema smisla u svom postojanju.

Zato obrezanje srca isto znači kao obrezanje od društvenih grijeha i anomalija.

Bili vjernici ovakvi ili onakvi, loši ili dobri, čuva ih krštenje, čuva ih Bog.

ISUS DAJE ZDRAV RAZUM

Budući da sam se uhvatila ogledati sa čitavim svijetom, moja je resocijalizacija ipak na boljem i višem stupnju od obična autističnoga postojanja kakvo me držalo nekada.

Osim toga, nisam mogla upamtiti niti ono najosnovnije što sam željela reći i, kao drugo, nisam mogla, ni znala reći to što mi je bilo na pameti.

Nisam se imala snage izražavati, a kada je ta snaga počela nadolaziti, gruba kakva je već bila, sastojala se od kritike u kojoj sam pozitivno prešućivala, a na negativno upozoravala kako bi se nešto učinilo da to također postane pozitivno.

Tek kada sam počela raditi na samozapošljavanju, uz kritike društva i institucija, proradila je moja resocijalizacija bez problema.

Moram napomenuti da me sustav iritira pa se iznova autistično povlačim u svoju rezidenciju i zatvaram ljušturu.

Kako nikada nisam imala razrađen obrambeni sustav, tako sam bila ranjiva i laka meta svima, sve dok mi ne bi izdržljivost pukla. Tada bih postala opasna za sebe i okolinu.

Danas već imam neke brane kojima dobro manipuliram prema potrebi: kad se zatvaram, ne činim to tako brzo i naglo, i obrnuto. Već izdaleka znam što će me navesti na grijeh srdžbe pa to izbjegavam. Aktivno i svjesno trpim dragovoljno zarobljeništvo samotnosti koja ipak povremeno nalazi ravnotežu u nekim kontaktima. No, osim Boga Oca, što mi je više potrebno?

Naravno, sve se može molitvom dokučiti. Ako je nekome još potrebna milostinja, tu sam, na raspolaganju.

Također, zdrav razum najviše dolazi od gladovanja i stoga često, a ne namjerno, postim pa kad mogu jesti, navalim na hranu. Ipak Dragi Bog se brine za moj post i za moj Kruh.

Bez posta nema razuma, nema zdravoga razuma.

Bez milostinje nema ljubavi, emotivnosti i suosjećanja.

VJERSKO ZNANJE

Poznavanje Boga vrlo se polako, ali sigurno povećava i produbljuje.

Neće ti Isus dati više nego što možeš podnijeti, jednako kao što ti neće dati križ kojega ti ne bi mogao ponijeti.

Dragi moji, nakon što sam desetak puta pročitala Bibliju od korica do korica, a Novi zavjet i više puta u dijelovima, počela sam se osjećati kao vjernica i moliteljica, ali bilo je potrebno još mnoštvo drugačije pomoćne literature malo proučavati da bi se Sveto pismo počelo otvarati preda mnom.

Svi mi, vjernici, poželimo se povući u samotan život, a zapravo u život s Bogom. Ali Isus nas šalje u obitelj, u društvo, na posao, po domovini i po inozemstvu.

Budući da sam u poodmaklim godinama, ne mogu se ne osamljivati, mada mi Isus govori: samo ti hodaj, pričaj, a poslije ćeš me imati u izobilju.

AKCIJE I REAKCIJA

Problematika je moga oporavka u tome što ja ne sudim ljude, ne okrivljavam ih, vjera mi to ne dopušta. Zašto da se požalim kad Isus vidi sve.

Oporavak od psihoze temelji se na razgovorljivosti, uz dobru terapiju medikamentima (Bogu hvala!). Ta razgovorljivost se pretvara u ogovaranje i optuživanje. Ako se toga držim, možda, samo možda, bila bih rjeđe srdita, ali mira ne bi bilo niti u mom srcu, niti u tom razgovorljivom društvu.

Ovako svi imamo mir, a ja uvijek srdžbu zauzdam prije sumraka i redovno ispovijedam bez udubljivanja u problematiku.

Isus mi pomaže da ugledam slabosti drugih ljudi i da s njima suosjećam; da, iako su zdravi, čak nalazim i načina da ljudima pristupim s utješnim riječima i s razumijevanjem kojega sam uvijek imala, ali ga nisam stigla pokazati zbog briga i ostalih vragova u mojoj glavi koji bi se rado opet pojavili u sedmerostruko većem broju kad bih se ja „skinula” s terapije.

Progone me.

Progone me moji vlastiti duhovi, njihova djeca, njihovi sljedbenici i nasljednici.

Progone me i ismijavaju ljudi koji rade na odgovornim humanitarnim poslovima. Zavaravaju me, pošalju me u sobu broj 4, a tamo mi kažu da moram otići kolegici u sobu broj 5, a tamo mi kažu da moram pričekati godinu dana pa otići u sobu broj 2, a tamo mi nakon godinu dana kažu da sam zapravo morala otići u sobu broj 3 i tako u beskraj.

Sprdaju se sa mnom u četiri oka i bez svjedoka.

ALELUJA!

To mi je najbolji dokaz da pripadam u normalan i zdrav svijet, u nebesko kraljevstvo zdravoga razuma i suosjećanja.

Ali previše pripovijedam, iako premalo, još ništa nisam rekla, izražavanje o sebi samome niti jednom čovjeku ne pogađa cilj.

26.01.2022. 09:12

„I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.

Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.

A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti,

zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.«” Mk 16,15-18

Smrt i spolnost

Gledamo ponekad televizijsku seriju koja ima svaki dan novu epizodu.

U toj seriji uvijek se pojavi ubojica, zločinac, i ubijeni kojemu se ponekad ne zna je li bio zločinac, ali se često spominje da je bio bogat te da ga je ubojica zato i dohvatio kako bi naslijedio bogatstvo ubijenoga čovjeka.

Često na uviđaj zločina dođu stručnjaci koji obilaze i pomno pregledavaju mrtvace radi što boljeg i točnijeg otkrivanja ubojice toga čovjeka.

Nekada se u filmovima znalo, o tome je govorila radnja čitavoga filma, kako neki zločinac namjerava ubiti nekoga tko je dobar čovjek, znalo se uglavnom zašto želi ubojica počiniti zločin. Bile su to prave psihološke drame. I, kad bi se taj zločin ipak, rijetko, dogodio, ubojica bi završio na robiji. No, najčešće bi dobar čovjek pobijedio onoga zločinca uz pomoć drugih ljudi, to jest ostao bi živ i zdrav, a zločinac bi završio u zatvoru na dulje vrijeme zbog pokušaja ubojstva.

Nije bilo toliko mrtvaca, ubijanja.

Nije bilo toliko istrage po mrtvim tijelima, njihovim organima, po kosturima, podrobnoga opisivanja ubojstava slikom i riječju. Najčešće je zločinac serijski ubojica.

Danas već možemo gledati kako se stručnjaci zabavljaju dok rade svoj posao na utvrđivanju smrti, ma kako ružno i stravično ona izgledala, smijulje se, dogovaraju se nešto što nema veze s poslom, a čak i tepaju mrtvacima, to jest ostacima tijela koja su ubijena i izranjena.

Malo po malo, navikavamo se na smrt kao na nešto jako zanimljivo i prisno, ali ne razmišljamo o rodbini poginulih, niti o životu mrtvaca dok je hodao po zemlji već uspostavljamo kontakt s truplima i s pojedinim dijelovima mrtvoga tijela koje stoji danima otvoreno.

Nema ni traga ispraćaju pokojnikovih ostataka ili jedne riječi o tome kako su pokojnika odveli anđeli u Božju blizinu, kako mu je duša na nebu u vječnom životu.

Ljudi nekako perverzno dolaze do zaključka da je mrtvo truplo zanimljivije i vrijednije svake pažnje nego živ čovjek, odnosno tijelo živoga čovjeka. Mrtvac je vrijedan, a živ čovjek i njegovo tijelo se ne poštuju, to se vidi po pauzama između serija i u nekim drugim serijama gdje ima puno više takozvane ljubavi nego ubijanja, ali i to su melodrame koje su često popraćene smrću ljudi.

Serije se prekidaju svaki čas propagandnim slikama, reklamnim tekstovima i golišavim ljudima i ženama. Da, živo tijelo je također važno, ali ne i osoba koja ga ima i nosi.

Prema tome, živo tijelo je važno jer kroz njegove vene struji krv, važno je jer često voli jesti ukusnu hranu, važno je jer se lijepo odijeva, i oskudno, važno je jer ima volje za zabavu.

Stječe se dojam da čovjek radi pod velikim pritiskom po čitave dane i, kada se želi odmoriti, a nije možda drugačije umoran nego samo tjelesno, ne može se opustiti, a nema više snage ni za neku vježbu, ili šetnju, ili razgovor. Stječe se dojam da bi najradije dohvatio prvo živo tijelo koje mu dođe pod ruku. Pa, makar i mrtvaca.

Život nije važan, važno je tijelo.

Istovremeno čita na nekom portalu vijesti o tome kako bi oni koji žive u celibatu morali poludjeti, kako je poželjno da se svećenici konačno odluče na obiteljski život jer nitko ne može izdržati tu životnost svoga tijela, a ne može ni odoljeti promatranju tuđih tijela.

Tako netko, naravno, žena, koja je začela dijete, a nastoji ga izbaciti što prije u smrt, izgleda poput cirkusantice jer je iznenađena čudom koje joj se nepredviđeno dogodilo dok se bavila serijskim filmovima i uživanjem u živim tijelima.

Da, zaista, kako se događa tijelo u tijelu, a nije spolnost, iako nalikuje ljubavnom zagrljaju?!

Naravno, oduvijek je tako i ostat će ubuduće isto.

Hedonizam raste, moral opada.

Dobro ugojeno, nahranjeno, sito tijelo, hedonističko uživanje jela i pića, pornografija na svakom koraku i ratovi, okrutni ratovi.

Jesu li ljudi hedonisti kojima ne preostaje veliki izbor: biti ili ne biti na polju smrti, dohvatiti neko tijelo, makar i mrtvo, voditi ljubav ili potražiti smisao svega?

Potražiti smisao svega nikome ne pada na pamet.

Za sve postoji izgovor i obrazloženje. 27.01.2022. 18:15

DIJALOZI

Isus poziva čovjeka na vjeru.

To je evangelizacija.

Važno je da vjernik ima gdje čuti, a također i naučiti nešto u svojoj vjeri.

No, kako naučiti nebeske stvari kad ne razumijemo niti ove prizemne, zemaljske?

Sve mi više izgleda da se čovjek ne može obratiti u Crkvi već da mu svećenici dobro dođu tada kada je već povjerovao Bogu.

A. „Vjerujem ja u Boga, ali ne idem u Crkvu?”

B. „Jesi li zato nešto kriv/a što ne ideš u Crkvu?

A. „Ne.”

B. „Jesam li ja nešto kriva zato što idem u Crkvu?!

A. „Naravno da jesi, ti si ovakva, ti si onakva, pljuc!”

B. „Kraljevstvo nebesko je vječni život kojega nam besplatno daruje Bog, život koji se začinje u zemaljskom, ovom, sadašnjem životu i...”

C. „A ti si valjda neka svetica, ne? To su ti oprali mozak u Crkvi!”

B. „Gleda se samo milosrđe na Posljednjem sudu, nikakve radne ili intelektualne zasluge...”

D. „Ja sam sebi važna isto kao i svi drugi.”

B. „Isus je dao svoj život dragovoljno kako nitko ne bi završio na paklenim mukama.”

E. „Kakve to veze ima, kad je to davno bilo!”

B. „Ali moral...”

F. „Ma daj, dosadna si.”

DOSADA ILI TRANSCENDENCIJA?

I tako, ne znam kako su drugi povjerovali, ali vjerojatno isto tako kao i ja: Bog zove, a Božji poziv se ne može zanemariti. Bog opominje i to se može i zanemariti, ali kad te Isus odredi i zove, to je gotova stvar.

Razlika je između poziva i poziva.

Isus te prožima. Uzima. Izvlači. Ne ideš natraške.

No, često se osjećaš sam, tako sam među ljudima.

I pitaš se je li to grijeh.

Zajedništvo je samo na Euharistiji, zaista jest, Ljubav je Bog, Ljubav je među nama, u nama. Jezici će uminuti, mi ne razgovaramo međusobno već kao jedan razgovaramo s Tobom, Isuse.

Ljudi se opuste. Čak i zijevaju. Nevjerojatno kako Ti djeluješ na naše duše, Gospodine.

U Crkvi sam doma. Tamo tek zaista vrijedi ona molitva u duhu i istini.

Zaista, kad uđem u crkveni prostor, kao da sam doputovala iz daleka, daleka područja. Drago mi je što ima naroda, ali ne želim razgovarati ni sa kim. Samo Te gledam, pijem, promatram, slušam, hranim se, sazrijevam, doživljavam prosvjetljenja, manja ili jača. Živim, zaista živim.

A kada odem u svijet, to je križni put. I volim ga jer volim Tebe, Isuse, volim Tvoje riječi, Zakon, stil, prispodobe, dobrotu i milosrđe, nevinost i ljepotu. 27.02.2022. 18:54

KRIŽNI PUT u ovom gradu

Primijetila sam kako sam nesvjesno postala vezana za tv- serije.

Iako sam samo privremeno htjela „baciti pogled” u taj svijet, ipak pomišljam dva do tri puta hoću li štogod pogledati. A to mi nikada nije padalo na pamet prije, odmah nakon što sam otkrila kako je taj novi tv program zabavniji od prijašnjih programa.

Ne želim još novih ovisnosti, imam lijekove, imam duhan, imam kavu, i mnogo toga još imam zbog čega me strah raznih ovisnosti. Tako u mislima padam svakoga dana pa se podižem na tom križnom, usamljenom putu. Da nemam nekih obaveza, morala bih na silu šetati, na silu čitati, na silu nešto drugo tražiti, nešto između dvije molitve.

Memorija mi slaba pa, kad razmišljam i promišljam o životu, zaboravim što je bila tema promišljanja, ona konkretna. Od kada sam se razboljela, nalazim se u takvim okolnostima da puno moram zapisivati da ne zaboravim nešto, a tada zaboravim gdje li sam sve zapisala. Smiješno je to, ali tako je.

Teška je ta ovisnost o kavi jer ju nitko ne liječi, nitko se ne boji prevelikih i prečestih količina kave svake vrste. Jednom prilikom sam morala nakon jutarnjega buđenja čekati nekoliko sati bez kave od koje se razbudim. Ispila sam nekoliko jačih tableta protiv glavobolje, ali mi nije pomagalo. Moram li reći da oduvijek imam nizak pritisak, tako sam se i navikla na kavu, od malena. Mrzim takve ovisnosti koje uzimamo zdravo za gotovo i ne razumijemo da smo robovi.

U ovom gradu postoji puno usamljenih starih ljudi u velikim i malim, praznim domovima, s kavom ili bez nje, ali pred televizorom. To je česta pojava kao što je često da su mlađi i pokretniji pred mobitelima, to jest mobiteli su im pred nosevima.

Ima usamljenih, starih, nemoćnih koji imaju puno samo vremena, a i manje spavaju. To su oni koji bi otišli, ali više ne mogu otići odavde; mnogima su djeca u inozemstvu. Sredstava za život nemaju, a pametnjakovići im preporučuju da prodaju stanove i nabave nešto za jelo. Možda bi preživjeli šest mjeseci.

Ovako, klipšu po stepenicama, broje stube, broje korake, putuju do samoposluge, do mesnice, do neke blagajnice s kojom će izmijeniti neke riječi. Ionako neće imati do iduće mirovine dovoljno za sve. Uzima se kruh i mlijeko i to traje neko vrijeme.

Pomoć ne traže jer nemaju snage obrazlagati svoju životnu situaciju, a i ne žele šetati od jedne sobe do druge.

Ne čitaju puno. Ne vide. Niti taj tv program ne gledaju pozorno. Zamišljeni su.

Velike korporacije, sve sami humanitarci, rade ankete, traže doprinose, milostinju, priloge za siromašnu djecu i njihovo obrazovanje. Traže ta sredstva od nas, starijih jer ih nitko niti ne gleda, samo prolaze ljudi. Jednoj moćnoj ljudskoj organizaciji potrebno je mojih pet kuna. Da pomogne siromasima. Ima mnoštvo sjajnog papira s fotografijama i njih je potrebno ispuniti kao neki obrazac, reći svoje podatke.

Ma, muka mi je.

Neću niti skretati u ovisnosti jače kategorije kao što su hrana, konzumerizam, pornografija, novi lijekovi i droge o kojima nitko ne zna jer se uzimaju tako da nitko ne primijeti da ima ovisnika pokraj sebe, godinama, desetljećima.

Od kada je bila ona rasprava, pitam se koliko je abortusa napravljeno da bi se proizvela hrana i lijekovi, droge i oružje. Možda protiv svoje volje uzimam nešto što se stvara pomoću živih stanica abortirane djece.

Ne osjećam krivnju, ali mi se ledi krv.

Bog je naš Onaj koji će načiniti pravo pisanje i po krivim crtama.

Nije toliko odgovoran onaj tko uzima takav proizvod već je odgovoran onaj koji nagovara i plaća abortus, ali ni to nije neka veća odgovornost.

Odgovorni su roditelji, mama i tata koji abortiraju svoje dijete.

Ženu može zaštiti jedino muž, ali još od Adama i Eve znamo da se ženu mora štititi od muža. Od obiteljskog nasilja.

Naravno da nisam još umorna. Ta, nisam se nagledala monitora, niti televizije.

Hvala Ti, Isuse za taj pogled u svijet.

Pišem pomalo i zbog toga da nešto radim, da ne mislim na tv, na nemoć.

Čudili su mi se kad sam hodala ulicama grada jer nisam išla tramvajem. Čudili se što odem spavati bez dnevnika i vijesti s televizora.

Sada premještam stvari, svako toliko pobacam nepotrebne predmete.

Ono što ogorči čovjeka, to su drugi ljudi. A ti drugi ljudi imaju podjednake vrline i mane i, na koncu, sami imamo te grijehe na sebi koji nas nerviraju kod drugih.

Kažu da apatija može biti i prvi simptom demencije. Ne bi me čudilo. Duh se bori, bori se molitvom, promatranjem Križa Tvoga, Gospodine. „Dođite k meni, svi umorni, i ja ću vas okrijepiti.”, govoriš mi sada i bez ikakvoga prijekora. Imam osjećaj da je Tvoja srdžba, Bože, ono po čemu me razumiješ, toleriraš, zbog čega mi opraštaš u svojoj milosrdnoj ljubavi.

Da Te nemam, da Ti nemaš mene za sebe, bih li još uopće bila na svijetu, slaboga vida, slaboga sluha, slabe snage, oslabljenog organizma, bolnih kostiju, pitam se.

Jednoj gospođi je eksplodirao televizor.

Ona je brzo rekla tebi, Isuse, da se predaje u Tvoje ruke.

Meni je također nešto ekplodiralo preda mnom, mada mi se češće događa da implodiram.

Dugo bijah ogorčena prema ljudima, onako, u sebi više.

Potom me napadala srdžba.

Sad se opet bojim apatije.

U Tebi, Gospodine, naći ću opet Utočište. Ti si moja Hrid i Spasenje.

Ti si Pastir moj i ni u čemu neću oskudijevati, niti u pameti, niti u životu.

Niti u digresijama.

Hvala Ti, Isuse, što mi daješ puno prostora, stvarne i vizualne dubine u kojoj se mogu kretati točno onoliko koliko mi je potrebno.

Neće nas rastaviti ta dubina, niti širina ljudskih indolencija.

Mi smo ovdje samo zato da bi nas Ti mogao probirati.

Imamo Dekalog, imamo Tebe i imamo svoje savjesti.

No, čovjek često nije uopće svjestan svoje savjesti jer ga zaglušuje svijet sa svojim nesavjesnim prijedlozima.

Kažu da je Sveti Toma Akvinski lijepo rekao da onome tko vjeruje nisu potrebna velika tumačenja i objašnjenja kao što i onome tko ne vjeruje Tebi, nije moguće ničime dokazati ništa.

Duše Sveti, Ti si Onaj koji u nama svjedoči. Što će nam varljivi dokazi, potrebno je svjedočiti. Reći. Ima ih puno koji će se obratiti na jednu riječ i čekaju samo na to. Kao što je Petar na Tvoju riječ, Gospodine, bacio mreže. Kao što je Matej na Tvoj poziv, Isuse, odmah ostavio sve i krenuo za Tobom.

Takav si Ti, Bože moj. Uzimaš dušu, podižeš je, a duša to treba.

28.01.2022. 22:15