Poznavala Te tako nisam u dubini,
mada nije ljubavi mi smetnja bila.
Ti oduvijek i zauvijek Bog si u nutrini,
u vremenitosti koju čvrsto drži vječna sila.
Sada s Tobom šećem gradom, parkovima,
imam Te pri ruci kad poželim savjet
ili kad se bavim raznim poslovima,
a najviše tada kad potvrđujemo zavjet,
kada savez nam dobiva opipljive konture,
kada ima lijepo lice, tople ruke ili glas.
Oko mene vladale su bonace i bure,
ali uvijek sigurna sam u Te radi nas.
Kako suprotni smo, poput savršena para:
Bog i čovjek; Mlado Vino, a i gorka pjena;
žučljivost i Blagost; grijeh u društvu Nevinoga Dara;
pustinjaci, Brat i majka; Tješitelj i gruba žena.
Sada jasno mi je da si moja Svrha,
da je ovo prsten slobodnih atoma
koji kao ptice kruže ponorom do vrha
odakle se spuštaju u bezdan svjetlosnoga loma.
Život bivši moje samotnosti sada blijedi
i ne pamtim da li nadu nosila sam neku
za sve moje težnje poput ukrasa od mjedi
dok si vodio me kao što i Korito povede rijeku.
Kako sam se držala bez svijesti u svemiru krasnom
da Te imam pored sebe, da me nosiš na svom dlanu?
Kako sam prepoznala Te u tom dvoru časnom
i kako sam znala da me ćutiš kao svoju Ranu?
I dok mislim da Te oponašam, Kriste,
zapravo mi zorno pripovijedaš Ti o sebi sve.
Velika su čuda Tvoja, Ti mi stvaraš ruke čiste,
neki drugi život, strpljivost i muke, pobjede.
Ne znam zašto, ne znam kako sad je bistra moja voda
s izvora tiha, sva u cvijeću na toj freski naše Stijene.
S Tobom, Bože moj, sve što taknem ima slatka ploda,
sve Te više slavim jer Ti Korito si rijeke neke nove žene.
14.01.2022. 21:50
No comments:
Post a Comment
just do it