Pjesma zahvalnica

 

Dobro nije noći krasti,

nit' je zgodno stare dane

bilo čime pomlađivati.

Drvo mora, drvo hoće rasti

i, šireći svoje grane,

Bogu hoće povlađivati.

Boga želi, Krista treba

da ga vuče k sebi, gore,

da mu vodu potok pije

dok ne stigne i do neba,

da se slijeva sav u more,

da ga toplim suncem grije.

Dobro se je prisjećati

prvih dana, ljubavi i mladosti,

u tvom dvoru javu snivati,

sestrom tvojom sebe zvati,

poput nekadašnje radosti

u tvom srcu tren prebivati.

I što slabije su tijela kosti,

to je vatra uma, srca jača

što je potrebna za sjedinjenje

kakvo dođe duha i još nevinosti,

koje potekne od Božja mača,

Riječi koju nosi Proviđenje.

Čaša spasenja se hoće uzimati

i od Boga, potom i od ljudi

što zauvijek premnogo nam znače

jer se ljube s Jaganjčevom Mati,

jer se njima rajsko milosrđe nudi,

jer u zajedništvu kao zora zrače.

Ima snage, al' se krije,

ljubav raste, al' je tiha

da je čuju duhovi u miru

jer bez njih nam život nije

poput ode blaženoga stiha

kakav postoji u božanskome piru.

S ružarijem od bijela kama

i još s onom istom čašom,

a uzeh je prije mnogo godina,

nazdravljam taj Božić nama,

ljubavlju se krasim našom

i zazivam ime Krista, Gospodina.

04.01.2022. 03:25