Ovu pjesmu za te pišem,
dušo ponizna i srce čisto;
svaku drugu pjesmu brišem,
Zaručnice koja goriš isto,
neprekidno vjekovima
da bi uvijek prva bila
na braniku i oltarima
gdje si svu duhovnost svila.
Blagovati tebe, tvoje riječi
i tvog stila neodoljiv plamen,
jednako je gorskoj mliječi
kao što je podatan ti kamen.
Kao što se budnica pokrene
ili rosna zemlja od sva pota,
tako i ti ljuljaš mene
sred ljepota, sred divota.
Slatka domovino, majko nježna,
puna strasnih zagrljaja,
sudbina ti neizbježna;
ti si zvono rodna kraja.
O, kako te ljubim drsko,
kako ovo tijelo za te tuče!
Živjeti mi nikad nije mrsko
dok me tvoje nebo k sebi vuče.
Eh, da mi je barem reći svima
kako slatka ti je kosa neuredna,
kako topla, prozirna je tvoja plima
i kako si svijetu vrijedna.
Kako trnje i oluje tebe grade
poput srebra što se teško kuša,
kako plavetna je ruža tvoje nade
koju nema niti jedna druga duša.
11.06.2023. 14:24
No comments:
Post a Comment
just do it