Otajstva svjetla

 

Kako je sve to počelo?

To naviještanje i čuda, muka i smrt, uskrsnuće Isusovo i Crkva Kristova?

Bog je poslao svoga Sina i On je sada odrastao pravi Čovjek, Čovjek bez grijeha, bez greške, bez mane. Upoznao je „ovaj naraštaj” grešnika, uzljubio ih i spoznao je svoje poslanje – spasenje tih ljudi. Bili su tako neuki u nebeskim stvarima, doslovno su slijedili Mojsijev Zakon i pamtili proroke kakav je bio Ilija i mnogi drugi.

Ljudi su mislili da će Mesija doći kao čovjek koji će im biti veliki kralj poput Davida, koji će ih ujediniti poput Salomona, koji će ih osloboditi od starih Rimljana i donijeti im beskrajno kraljevstvo. I to prije nego što umre, a vjerojatno su ponekad i mislili da će dugo, dugo živjeti poput Abrahama, da će ostaviti svoje nasljednike, potomstvo vječno.

Sve je to Isus naučio u djetinjstvu od Majke svoje, Marije, od zemaljskog oca Josipa i od svojega staroga hebrejskog naroda. Znao je da će otkupiti grijehe svih ljudi i da će umrijeti ljudskom smrću. Otkupiti čovječanstvo od samoga Đavla, predati mu sebe za mnoge ljude. Ne, nije odmah znao kako će se to dogoditi i što Ga sve čeka; Njegov čas je uskoro morao doći.

Poznavao je Ivana Krstitelja koji se u odrasloj dobi zatekao na rijeci Jordan da naviješta dolazak Mesije, da krsti ljude vodom, da ih pripremi za taj Isusov čas, da im posvijesti da su grešni, ali da im se grijesi mogu oprostiti.

Tako je Isus, u dosluhu sa svojim Ocem nebeskim čiju je volju slijedio od malena, uvidio potrebu krštenja za sebe kao pripadnika Božjega izabranog naroda.

„Ti mene moraš krstiti vodom”, reče Mu Ivan Krstitelj čije krštenje vodom je bilo priprava za vatreno krštenje svih ljudi Duhom Svetim o kojemu je samo Bog znao i Božji Sin, ali i Krstitelj.

Isus Krstitelju odgovara kako Mu je potrebno krštenje vodom da bi se ispunila sva pravednost.

Kakva je to sva pravednost, da se Svetac Božji krštenjem opere od grijeha kojih uopće nema?

I kakva je to Rijeka od koje ljudi postaju čisti? Ona sa sobom odvodi prljavštinu u smrt, u nepostojanje i to pod uvjetom da se svaki čovjek kaje za svoje grijehe i da ih svet i grešan čovjek poput velikog proroka Ivana Krstitelja pripravi za pokajanje koje vodi u budućnost. S tom svrhom Ivan Krstitelj je tumačio ljudima kako se moraju promijeniti u svojim srcima, propovijedao je promjenu ljudskih srdaca radi dolaska Mesije.

A Isus, čist i svet, uranja u Rijeku u kojoj se zapravo nalazi sva prljavština zemaljska – grijesi od kojih prorok Ivan Krstitelj oslobađa ljude. Prljavština i blato primaju se za Isusa kao da Ga odijevaju potpuno u odoru ljudskosti. Pravi Bog i pravi i sveti Čovjek uzima na sebe sve grijehe. A posljedice ljudskih grijeha jesu smrt.

Isus konačno postaje smrtnik u času kada Ga Ivan krštava. Isus tako slijedi svoj poziv i svoje poslanje, uzima na sebe grijehe svih ljudi, ne samo onih koji su došli Ivanu na Rijeku, nego svih koji su živjeli i koji će živjeti poslije Ivana.

I, mada nije znao točno kako će izgledati Njegovo poslanje, Isus slijedi u potpunosti volju Oca nebeskoga, odgovara svom Ocu „Da” kao što je Marija rekla Bogu svoj „Da” kada joj je anđeo navijestio da će začeti Sina po Duhu Svetomu.

I u tome je sva pravednost, Isus postaje Čovjek koji će jednoga dana u smrt odnijeti svoju „odjeću” koju je primio krštenjem, to jest odvest će zaista u smrt sve grijehe ljudske.

Tada se otvoriše nebesa.

Isus pripravlja svim ljudima put u nebesko prostranstvo gdje žive Bog i anđeli dinamikom života vječnoga, života bez smrti, života u izobilju.

A Bog Otac objavljuje trojstvenu ljubav između Oca i Sina u Duhu Svetomu. I što da kaže u objavi te božanske ljubavi, što da kaže tim ljudima, tom „otvrdlom naraštaju”?

„Ovo je Sin moj ljubljeni, u Njemu mi sva milina!”

Da, to je Njegov Sin, Njegova Riječ, onakva kakvu je poznaje, vjerna i odana, jedno s Ocem, ali i jedno s ljudima, miljenicima Očevim. Neka znaju kakva je to ljubav, neka znaju svi da je ta božanska ljubav sama milina i da je sva milina u njima i među njima. I neka znaju da tom istom milinom Trojstvo ljubi čovjeka, svakoga, sve njih do zadnjega.

U toj milini međusobne trojstvene ljubavi objavljuje se i Onaj kojega ljudi već poznaju od prije, Duh Sveti, Duh koji je nadahnjivao proroke Jahvine i vodio narod. Ali ne znaju kakvim ognjem gori ta ljubav, koliko je taj oganj jak i kako pročišćava srca ljudi u kojima izgori sve što može izgorjeti, sve što je propadljivo i vodi samo u smrt vječnu, a to je prljavština i grijeh ljudski, ono što ljudima nije bilo svojstveno kada ih Bog načini na sliku svoju pa sagriješiše u Adamu i Evi, onakvi neuki pred Đavlom i njegovom zavišću i zavodljivošću.

Ognjeni Duh Sveti silazi na Isusa kada je Otac progovorio kroz otvorena nebesa, silazi u obliku goluba koji donosi mir, prije svega Mesiji, a potom i ljudima na Rijeci koji se pokajaše i krstiše vodom.

Isus u Duhu Svetom odlazi na kušnju, odlazi u pravcu pustinje da se tamo, načičkan grijesima ljudskim, suoči s Đavlom, da iskusi ljudske grešne misli i ljudsku grešnu zemaljsku borbu kao što su ljudi u narodu slali daleko u pustinju žrtvenog jarca na kojega su polagali svoje grešne ruke da im ta životinja odnese sve grijehe daleko i zauvijek.

Za Isusom ostaje Rijeka i Ivan Krstitelj koji će reći:

„Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta”.

Tako je za Isusa počelo razdoblje otkrivenja i objave.

A za nas dolazi drugo otajstvo: Isus odlazi s apostolima i sa svojom Majkom Marijom na svadbu u Kanu. Kao što su za Ivanom išli mnogi učenici, tako i za Isusom odlaze svi pozvani. Isus je ispunjen Duhom ljubavi Očeve, ali to još uvijek nije onaj Njegov čas.

Uzvanici na svadbi se raduju, jedu, piju i plešu, ispili su vino i Marija obavještava Mesiju, svoga Sina da je svega ponestalo, a svadbi još nije kraj.

„Vina nemaju”, obraća se Marija Isusu. Isus ljubi svoje učenike, uzljubio je i svatove koji se raduju, a raduje im se i Mesija, ponajviše zbog toga što je svadba nalik vječnom slavlju u nebesima.

Ali to nije onaj čas kada Isus mora umrijeti s grijesima ljudi na svojim plećima. No, kao što je Krstitelj propovijedao narodu o promjeni u srcu, tako slično i Majka Marija vrši volju Boga, a Isus je toga svjestan te poslušno odgovara na prošnju i vrši pretvorbu vode u vino kako svatovi ne bi bili zakinuti ni u čemu na tom divnom slavlju.

I evo objave koja opet nije objava Isusova da je Bog već je to objava Zaručnika kojemu su svatovi sva Njegova milina. Vino je božanskoga okusa, najbolje vino ikada, poput grožđa pročišćeno ognjem u tijesku Očevu. Svatovi, koji su kušali vino, vidješe Mesiju kao što su Ga vidjeli i oni što se pokajaše na Rijeci.

Tako Isus čudima ukazuje na ono što je već poznato, ali nije artikulirano tako konkretno. Mesija naviješta kraljevstvo nebesko, gozbu božansku i poziva na obraćenje, na onu promjenu u srcu, ali uz pomoć Božjega Duha. Obraćenje je obrat i povratak u stanje bez grijeha, promjena smjera od zavodljivoga Đavla prema Zakonu Mojsijevom, prema Prorocima i Riječi Boga te dolazak na nebesku gozbu gdje se služi božansko vino.

Božje misli i putovi su ljudima kontroverzni. Mesija donosi blaženstvo, ali i prokletstvo sotonskim slugama.

Isusov čas je sve bliže, On to vidi i sve jasnije govori ljudima, svima na koje naiđe. Nekima su čuda znakovi Boga, nekima su strah, ali nekima donose i dobar uvid u beskonačnost Božje ljubavi.

No, Isusovi odabrani učenici, Njegova buduća Crkva, još uvijek su slijepi, još uvijek im se lijepe ljuske na očima. Isus govori rječnikom stare predaje i mnogi Ga prepoznaju, ali mnogi ne mogu shvatiti da je Bog u Trojstvu. Nitko to ne može shvatiti, ali Isusova čista logika oduševljava mnoge sljedbenike. Mnogi su zbunjeni, nisu svjesni povijesnog trenutka, posebice kada Isus govori da će Ga uzdići i da će tada sve ljude privući k sebi u nebesa. Apostolima je lakše misliti da dolazi kraj svijeta nego da će Isus umrijeti kao najmanji bijednik, razapet na križu.

Slijedi još jedna objava za učenike, objava slave Isusove. Isus moli na povišenome mjestu na brdu što je bliže nebesima, a učenici koji Ga prate ništa ne slute. Tada se Isus u molitvi preobražava. Apostoli vide da Mu je lice bijelo i da Mu odjeća svijetli, ali vide i kako razgovara s nekim: to su prorok Ilija koji je jednom bio uzašao na nebo u božanskoj kočiji i to je „izgubljeni” Zakonodavac Mojsije koji ostade zauvijek bez groba. Mojsija i njegov Zakon svi su slijedili, proroke su sve slušali i pamtili, a sada im se pridružuje i Novi zakon i poseban, nebeski Prorok Isus Krist.

I nebesa se, onako otvorena, prolome do zemlje u Božjem glasu:

„Ovo je Sin moj ljubljeni, Njega slušajte.”

To je vrlo jasna uputa za čitavu Crkvu Isusovu i za Njegov poziv na obraćenje, na krštenje Duhom Svetim, pokazatelj života buduće Crkve, a također i jasno viđenje božanstva Isusova i trojstvena; obećanje Mesije da će u kraljevstvu nebeskom zajedno piti ono posebno vino i blagovati onaj poseban kruh koji će biti sam Božji Sin.

Poslije Muke i smrti razapetoga Mesije i nakon uskrsnuća Njegova i uzašašća te nakon poslanja Duha na apostole i na mnoštvo ljudi, učenici Isusovi konačno potpuno progledaše. Slavili su Dan Gospodnji, samoga Isusa, pravoga Boga od pravoga Boga i istinskoga Čovjeka lomeći kruh zajedno s Njime, u Njemu i po Njemu.

To je otajstvo Euharistije u kojemu se Bog i čitav božanski život ljudima daruje kako bi se mogli promijeniti i kako bi se vratili svojem iskonskom Roditelju na vječni život i na beskonačnu gozbu. 27.07.2023. 12:59

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze. (Iv 1,1-5).”