"Jer bijah gladan ..."

 

„Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me;

gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.” 

Mt 25,35-36

Ti si predvorje moje, moja spavaonica i moj dnevni boravak.

Ti si moja postelja od zvijezda, moj noćni povjetarac, molitva i razgovor, pjesma koju samo mi dvoje znamo.

Često mi daješ poneku riječ iz te pjesme, poneku notu, a ja više od toga ne mogu nositi.

Ti si harfa i lira srca moga, ti si moje nadahnuće za vječnost, ti si moj pošiljatelj i primatelj stihova i zvukova, glasa i šapata.

Znam da griješim, mnogo. Kako drugačije uhvatiti Tvoju riječ, a da ne budem ponekad brzopleta, ovakva zaboravljiva i hiperaktivna?

Stalno mi govoriš, pratim Te do iznemoglosti i stradavam na više različitih načina; ne znam odrediti granice, nemam garda za ljude kao ni za Tebe, Bože moj.

Oslobodi me oholosti jer i kada griješim, pripisujem to Tvome pozivu, svojoj bolesti, opravdavam se beskonačno.

A tada progovaraš u Duhu Svetome koji mi potiče zdrav razum: moraš čuvati svoj život. Moraš se sačuvati za Gospodina jer ne znaš koliko Ti je odredio dana.

I noći. Ovakvih ugodnih svježih noći u molitvama.

Potpuno si me smirio, ali grijesi su moji vazda preda mnom.

Eto, ima nešto što ne mogu samostalnim naporima savladati i ne znam granicu između naviještanja i bolesti, a svjesna sam da je ta bolest moja kušnja. Odakle mi mentalna snaga, pitam se, ako ne od Tvoje precizne ruke.

Jer Ti određuješ da izvučem jako dobre pouke iz svojih grešaka, da upoznam sebe, da spoznam Tvoj put. Da me posvetiš, ali ne bilo kako i bilo kakvu već se usudim reći – savršenu u okvirima koje mi zadaješ.

Nitko, kao niti ja, ne može vidjeti savršenstvo Tvoje volje, Kriste, i Tvojega upravljanja čitavim svijetom i svakim ljudskim dahom.

Neprekidno molimo da spasiš osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe. Vjerujem da su to okorjeli zločinci, njima je potrebno više milosti.

A opet, tražiš veću odgovornost od onih koji Tvoje milosti nalaze u izobilju. I svi smo grešni, a svete ne primjećujemo jer su marginalizirani, jer uopće ne nalikuju po vanjštini na nas, vjernike. A ti ljudi ispaštaju da bismo mi dokučili nebeske tajne posvećenja.

Ti ne gledaš vanjštinu, uredne odore, blage osmijehe, brze i sporije površne molitve. Ti čuješ uzdah i vapaj beskućnika i bolesnika, oni Te poznaju bolje, oni doprinose Tvojim ranama. Nisu možda niti na vjeronauku bili, možda niti kršteni nisu. I ne spavaju u krevetu po dvadesetak godina.

Znam to, osjećam to jer se sjećam svojega poganskog života što si mi ga odredio da se potpunije obratim. Često pogriješim ohološću jer se osjećam odabranom, izabranom, povlaštenom, ali to je samo osnovno ljudsko vjersko dostojanstvo na koje nismo uopće navikli, o kojemu mnogi i mnogi ljudi niti ne sanjaju. Njima je potrebna Tvoja milost, k njima smjeraju naše molitve, a moliti za druge je jedan od povlaštenih poslova u vjeri katoličkoj.

I to je velika i obilata milostinja, naročito kada nemamo za svoj kruh svakoga dana, nemamo za darivanje, a želje bismo darovati materijalna bogatstva. U takvom slučaju molitva mora biti prava, pravcata i ciljana, srčana i nadahnuta, molitva za prosjake, mada oni najugroženiji ne vole nikada prositi.

U svakom slučaju je dobro kad čovjek i vjernik spozna svoj poziv, kad postane svećenik ili liječnik, ili bilo što drugo zato jer čuje Tvoj glas, bira po savjesti, a ne po dobitku.

Uzalud mnogi čuvaju novac, traže ga i zarađuju na loše načine, uzalud skupljaju ogromna bogatstva jer ne znaju manipulirati novcem.

Što je manje novaca, to je iskrenija i dublja molitva, to je veće nadahnuće i bolja kreativnost, a tada čovjek jasnije vidi gdje se novac može iskoristiti i oploditi.

No, kad je u pitanju služenje braći i sestrama, prilično sam izgubljena i iscrpljena. Ti mi stavljaš, Gospodine, nemoćnike pred oči, ali oni zapravo, kad ih upoznam, pripadaju skupini koja nije ugrožena kao što su to oni koji čuvaju svoje dostojanstvo i nikada se ne žale.

Čovjek siromah ne mora izgubiti svoje dostojanstvo.

Bolesnici ga također imaju.

I svi koji dožive tragedije i gubitak obitelji, koji nose sa sobom mnoge traume, koji su žrtve ratova... dostojanstveni su, ne prose nikada.

Dovoljno je moliti, živjeti sakramentalno i svaka glad posvećena je kao vjerski post.

Dovoljno je navijestiti Istinu, Tebe.

Dovoljno Te je pohoditi zatvorenoga i bolesnog, nahraniti Te vlastitim vjerskim riječima, ogrnuti Te toplinom svoje nade, služiti svojim ljubavnim sposobnostima kojima se otvaramo ljudima i darivamo braći i sestrama po dostojanstvu djece Tvoje, Gospodine. 04.07.2023. 02:41