Buduća slava

„Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.” 1 Kor 13,8-10

Bog svemogući, Isus Gospodin, nacrta me okrunjenu izolacijom dok bijah nejače s ključićem oko vrata.

Dječje igre bijahu mi strašno naporne te mi dade Isus školsku lektiru:

„Kad je jednom Paji

kaplja kiše na kljun pala,

u oblak je pogledao

i rekao „Hvala”.”

To bijaše još strašnije jer se moglo dobiti presudu u obliku propadanja u niži razred ukoliko se ne bi dobro naučilo. Smiješno, ali meni nije bilo ni malo smiješno, ni duhovito toliko, a niti jasno; nije mi bilo jasno u čemu je tajna kao što mi nije bilo jasno zašto onaj filozof komplicira i naziva moje srce „bitkom bića tubića” kao da Bog i ja postojimo kao više različitih stvari, kao da ne postoji normalno izražavanje koje sam naučila uz čitanje životopisa Marie Curie ili uz čitanje pjesama kao što je ona Tina Ujevića čija duša umire od ljepote:

„Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote

i moje misli san ozari:

umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći.

Plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći.”

U ovim potonjim stihovima nije mi bilo ništa nejasno i ništa strašno.

I reče Bog: „Znam sve i ti znaš da znam”.

Učini me šutljivom i skromnom i nekako „čudnom”, po mišljenju neke druge nejačadi od kojih sam doživljavala prve lekcije o lažima i prevarama, zavisti i ljubomori, a poslije... bolje da o tome šutim.

Bio je u mom životu još tada i nezaobilazni Carlos Castaneda za kojega su kritičari govorili da je izvanredan antropolog u svom spisateljstvu o čovjeku koji dostiže više spoznaje o ljudima uz pomoć „sredstva” zvanog „mescalito”: vidio je dušu svakoga čovjeka, ali ja nisam bila u mogućnosti otputovati u pravcu Južne Amerike.

Tada mi Bog postavi u ruke i pred oči Hermana (Hesse), odmah uz bok Prousta i Balzaca ili Krležine „Barake 5b”, ili „Zapisa iz mrtvog doma” Fjodora Mihajloviča koji, uzgred budi rečeno, reče jednom da „mnogi vjeruju za svaki slučaj”.

Dakle, Hesse i „Stepski vuk” odvedoše me do „Sidharte” te tada započne moje svjesno putovanje odozdo prema Stvoritelju bitka moga, a još više do tajanstvene svrhe moga života. Bijaše mi krivo što ne mogu putovati na Istok poput Čedomila Veljačiće, a čula sam i prije da se svaki „lijek nalazi uvijek u blizini bolesti”. Samo kada mi ti kršćani ne bi toliko prijetili, kada me ne bi toliko optuživali zbog nečega što mi nije jasno i čega nisam svjesna. I upravo zbog toga slavna Karma mi se činila besmislenom jer kakve koristi da je pratiš kad se ničega iz svojih „prošlih života” ne sjećaš. To mi je bilo još luđe nego „Sein und Zeit”.

U svakom slučaju, ono što je drugima bilo stravično, meni je bilo normalno. Ono što je drugima bilo dosadno i neisplatljivo, meni je bilo izuzetno korisno i kao veliko olakšanje. Tu sam jedino nalazila neku utjehu sve dok mi nisu rekli da imam psihozu i poslali me u mirovinu.

To se razvlačilo, to psihijatrijsko promatranje pa sam imala vremena otići, ni manje, ni više, nego u obližnju rimokatoličku svetu zgradu i časnu sestru kod Oltara upitala mogu li primiti krštenje.

Nisam htjela „ostati” u Južnoj Americi, niti „zalutati” na Istoku nego ravno iz Zagreba otići u Stvoritelja.

Toliko sam doživljavala život kao kaznu da bih dala ne znam što, samo da znam zašto me kažnjavaju. Rekoše mi da moram na vjeronauk, a ja se prestraših prijetećeg pogleda koji bijaše u suprotnosti s onim olakšanjem koje sam doživjela kad su mi rekli da ipak neku teoriju moram učiti. To je bilo jedino što mi je odgovaralo u životu: učenje. No, bile su tu kazne za moje učenje i moja pitanja, a pitanja nije bilo na vjeronauku nego slušanje.

I reče Bog da vjeroučitelj vjeruje da će uskrsnuti kao što je Božji Sin na križu uskrsnuo.

„Zar zaista?!”, bilo je pitanje, ali i stid pa sam se trudila sakriti svoje iznenađenje jer mi nitko nije izgledao u tome podučavanju tako iznenađen i toliko oduševljen kao ja.

Poslije me krstiše i dadoše mi sakrament Potvrde i Tijelo Kristovo, ali ono što se govorilo u homiliji nije bilo strašno nego, kao i često prije, samo po sebi razumljivo. Nije bilo kazne. Štoviše, bilo je otkrivenje.

Poslije sam otišla na višu školu.

A reče Bog: „Sad znaš. Slijedi mene.” 19.07.2023. 17:47

„Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.” Rim 8,18