Ars poetica

 

Umorne su žića strune,

popustile od napinjanja,

kao abdicirale krune,

bolesne od sapinjanja

izraza i odraza, izričaja

kojim častile su dvor.

Na sudu starih običaja

zamrsiše sve u čvor,

i ljepote doživljaja,

i pisanje korijensko

što bi dalo jasna sjaja.

Govorahu 'nije zakonsko',

načiniše zakon velji,

tuži ga tugaljivost,

kao da bi sve po želji,

imuni na žaljivost.

"Same parole!

Sola scriptura!",

blatne patrole,

redovna tura:

"Kakvi spiritisti,

kakav miomiris, kad!

Svi smo isti,

muka, trud i rad".

Pisahu 'ar snova',

zabilježiše pomno

svaki znak i sva slova.

Rekoše: "Skromno!".

O, božanske note

i anđeoski pjevi!

Nestadoše jote,

prilozi i pridjevi.

Vrlo strogi sudi;

novinama po komarcu,

vi, pjesnici ludi,

sudištem po žmarcu.

Čime bi zamijeniti

riječ i govor puka?

Boga si oplijeniti,

to je vaša muka.

02.05.2018. 16:43