Zakon univerzuma

 

Bog je jedan, po svojoj božanskoj naravi, u biti je jedinstvo triju osoba, kao jedinka je unija triju jedinki, trajna osnova i uzorak svega stvorenoga, prapočelo, prvi i posljednji uzrok svih stvari, pokretač svega, sam je u sebi svoj uzrok i postojanje, apsolut koji se ničime ne može uvjetovati. Sve je stvorio, sve je njemu nalik i sve stvoreno, stvorenja i stvari, ga slavi.

Čovjek nema uzrok postojanja u sebi samom, slika je i stvor Božji pa je stoga i on jedan, jedinstvo svega što čini ljudsko tijelo, dušu i duh u kojima se uvijek nalaze tragovi Stvoritelja kao i općenito u svemiru. Čovjek počinje u Bogu koji ga zamisli i stvori, završava u Gospodinu od kojega je potekao. Dok slavi svoga Stvoritelja, čovjek se puni Milošću i slavom Boga u kojoj može blaženo prebivati.

Veza Boga i čovjeka je neraskidiva. Grijeh, koji je udaljavanje čovjeka od Boga po vlastitom slobodnom izboru, također ne može izbrisati Božji trag u čovjeku, ili pečat na čovjeku pa tako niti vremenite posljedice grijeha kao što su zločini, bolesti i smrt čovjeka jer čovjek, kao i sve stvoreno, prebiva u Bogu, više ili manje svjesno ili više ili manje nesvjesno.

Bog je posvuda i u sebi samome; njemu, koji ima milijarde imena, nije potrebno osobno ime kao čovjeku koji se po imenu prepoznaje; jedan čovjek može Boga zvati mnogim njegovim imenima, može ga dozivati i moliti.

Bog je onaj kojega netko drugi obožava slavljenjem, molitvom, blaženstvom ili dobrim djelima.

Budući da je Bog za sve i svakoga Put, Istina i Život, on je jedini pravi Bog i put života, jedini pravi put u život u izobilju za sva bića koja su na dar dobila život od Boga, bez obzira na to koliko su sva druga živa bića osim čovjeka toga svjesna. I životinje bez puno svoje volje, i biljke, i priroda i prirodne pojave slave Boga svojim životima i postojanjem.

Čovjek stvara tako da oponaša ono sve što je Bog stvorio pa tako i prirodu oponaša i prirodi vjeruje jer je ona od Stvoritelja. Bog je veći od univerzuma i veći je od svega što je stvorio i što stvara i čime upravlja, veći je od čovjeka i svega što čovjek stvara ili misli, ili čini. Ako je Bog sve stvorio savršeno, kao što i jest jer je sam sav savršen, čovjek ne može stvoriti ništa bolje ili ljepše, savršenije, ali može privremeno pokvariti svojim grijehom.

Bog je veći od vremena, a u svome Sinu ima naše vrijeme što ga je za čovjeka stvorio. Ta vremenitost može uvijek vrijediti po Božjoj volji, ili prestati.

Bog je sve, i ono buduće za nas, stvorio u sjemenkama, u svojoj zamisli koja se ostvaruje, kao i sve drugo, pomoću Riječi, Sina Božjega Isusa Krista u ljubavi i milosrđu Duha Svetoga. Bog zna da će čovjek nastradati ako se udalji svojim mislima, djelima, riječima i propustima od Boga, svoga nebeskoga Oca. Tako i zbog toga da sve ostane kako jest, savršeno, Bog Otac naš upravlja svemirom, prirodom, živim bićima i ljudima, ali čovjeku daje slobodnu volju da Bogu kaže: ne. Tako čovjek uči i raste u ljubavi koja je božanska i Božja. Čovjek može Boga zamoliti i može od Boga izmoliti ono što želi, a u srazmjeru je s Božjom voljom. To je za čovjeka velika sloboda izbora između dva dobra ili između više dobara. Zbog te svoje slobode čovjek je pokvarljiv, ali ga je Bog u početku, načelno i u zamisli srca svoga stvorio savršenoga. Kada bi ljudi bili svi jedno u Bogu, i sami bi vidjeli da je to savršenstvo. Jedinstvo u različitosti.

Zbog toga jedinstva nas je Otac načinio različitima i prema našim razlikama svrhovitima, da postepeno i polako učimo opet o ljubavi jer ako smo slični kao jaje jajetu, imamo jedinstvo u sličnosti i jednakosti, ali nemamo ljubav, nemamo život u izobilju, nemamo pravi život, istinsku osobnost i osobno ime.

Tako možemo reći svakom velikom Egu: a gdje si ti bio kad je Bog stvarao svijet i nebo i zemlju, kopno i oceane, mora i ledenjake, svjetlila i noć pa dan, kad je stvarao životinje, konje, ptice, dupine kojima je Adam imao čast nadjenuti imena?

Da, čovjek ima čast od Boga. Radi čovjekova spasa Otac poduzima sve da ne pogine niti jedan jedini čovjek nego da živi, da ima život u izobilju.

Kad si ti, čovječe, ponio pretežak križ čovječanstva, kad si ti, čovječe, postao predmet pa predmet obožavanja, kad si se sjetio tolerancije i gdje si bio kad je Riječ Božja postala čovjekom i solidarizirala se sa tolikim različitim ljudima, kad je božanskom ljubavlju ispunila Zakon po kojem svaki jedan čovjek može doći do ljubavi, opraštanja, sreće i neba; kad je Isus naučio svojim primjerom ljude čemu služe zapovijedi i svojim predanjem najvrijednijega što pod Bogom postoji – života, uvjerio i uvjerit će sve i svakoga da može po zapovijedima ljubiti, da ljudi jesu jedno u Gospodinu koji je uskrsnuo i uzašao k Ocu gdje nam je pripremio stanove i odakle nam šalje Duha Svetoga, Pravednost, Milosrđe, Ljubav?

I gdje si bio, čovječe, kad je Bog ustanovio sveta otajstva i dao sebe da ga blagujemo jer bez njega ne bismo mogli ništa. Uzak prolaz, pravi put, glavna prometnica na zemlji ostala je prilično pusta, mnogi su krenuli stranputicama, mekanim i travnatim stazama, širokim i popločanim cestama koje vode nizbrdo pa je lakše kročiti u pakleni bezdan grijeha nego slijediti desetak jednostavnih uputa za univerzalnu ljubav. 02.09.2024. 14:34

O, kako ljubim zakon tvoj,
po cio dan o njemu razmišljam.

Tvoja me zapovijed mudrijim učini od dušmana mojih
jer ona je sa mnom vječito.

Umniji sam od svih svojih učitelja
jer razmišljam o svjedočanstvima tvojim.

Razumniji sam i od staraca
jer tvoje čuvam naredbe.

Zla puta klone mi se noge
da riječ tvoju sačuvam.

Od tvojih sudova ne odstupam,
jer ti si me poučio.

Psalam 119,97-102