Bog nije stvorio znanost, ali su ljudi u svojoj slobodnoj volji oduvijek stvarali znanost i to otkrivajući božansku veličinu svega stvorenoga. Bog nije rekao da je znanstveni pristup životu jedini pristup koji vrijedi, ali svakog čovjeka Bog zove da mu izađe u susret po svome nahođenju i po svome nadahnuću što mu ga usadi Gospodin. Kad bi se moglo znanstveno dokazivati Boga, to ne bi bio pravi Bog, a također i neuki ljudi bi ostali prikraćeni za spoznaju Gospodina. Štoviše, Gospodin dolazi brže neukima, siromasima, grešnicima, bolesnicima nego učenim znanstvenicima koji su uglavnom dobrostojeći i nisu neuki pa imaju veliku i široku lepezu mogućnosti da spoznaju u tome svom životnom putovanju istinu o sebi pa potom i istinu o životu i smislu te istinu o Bogu, to jest Boga samoga.
Znanost može poticati nepotrebne predrasude gdje čovjek što ga je stvorio Bog hoće određivati Bogu kakav bi Bog morao biti i što bi morao činiti.
Puno se brinemo, a malo je potrebno: jednostavna vjera u Boga i poštovanje prema Bibliji kao i prema svakoj literaturi ili prema svakom sugovorniku.
Kad bismo bili više naivni, bili bismo na neki način kao nevinašca, a ta određena nevinost bi nam donijela manjak predrasuda u odnosu na ostale ljude jer polovična znanost je puna predrasuda i nije podobna za nalaženje mjesta susreta s Bogom. Ako su ljudi polovični, teško uspijevaju u bilo čemu, ali ako su istinski posvećeni znanosti, tada su vjernici jednoga pravoga Boga Stvoritelja svega.
Naravno da se uz pomoć Duha Svetoga događaju znanstvena otkrića i da su mnogi znanstvenici toga svjesni. Ali također su i mnoge majke svjesne da su njihova djeca Božji dar.
Naši životi nisu paketi koje smo dobili na dar i s kojima pohađamo sakramente Katoličke Crkve da bismo se spasili. Naše spasenje je proces u nama koji ne mora biti bezbolan, a može biti i božanski predivan, ili oboje istovremeno.
Da bismo upoznali Boga, tražimo podatke o njemu, učimo i čitamo vjersku literaturu. Vjerni smo, slavimo Isusa Krista u Muci i u njegovom uskrsnuću, ali možda ne razmišljamo kako je milost Boga u uskrsnuću zapravo pohranjena u mukama Isusovim, u životu i smrti Boga.
Božja Riječ, Isus, bila je i još uvijek jest na mukama. Što bi nam to značilo. Teško dopire Riječ do nas, Isus se mora jako mučiti i potruditi s nama da nas spasi, ne samo zato što nam uzima grijehe i oslobađa nas, već upravo zato da bismo, slobodni od teških grijeha, konačno čuli Riječ i upoznali je. U tome Božjem trudu i muci nalaze se i uzrok, i vjera i nada uskrsnuća. Mislimo li ikad postoji li još neki razlog zašto nas Bog oslobađa od grijeha, zašto nas čisti, zašto nas posvećuje? Naravno, da bi lakše dopro do naših srdaca.
Zar čovjek nije siguran da će načiniti nešto ako uporno i ustrajno na tome radi i ako se požrtvovno i dobro potrudi? Požrtvovan pristup nekom radu jamči čovjeku da će biti od toga i ploda, da će biti uspješan njegov trud i rad.
Gospodin se ne mora truditi da bi nas jednom svojom riječju iznenada obratio, ali Bog želi da ga mi svjesno tražimo, punim plućima, da vjerujemo, ali i da se u toj vjeri dobrano potrudimo. Nije nam ostavio slobodu i sakrament Pomirenja samo zato da mi možemo stići u raj nego i zato da na tom životnom putovanju pratimo Isusov život i djelo, da ga upoznamo i da se poistovjetimo s Bogom u svojoj vjeri i naporima, da ga na taj način shvatimo i prihvatimo dok se još može naći Boga, a ne za vrijeme poslije smrti naše. Tada ćemo i ugledati još za zemaljskoga života ono svjetlo koje nam donosi jutro pa dan uskrsnuća.03.09.2024. 18:42
Božja milost uskrsnuća je u Muci Boga.
„A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.
Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega (1Kor 2,10-11).”
No comments:
Post a Comment
just do it