Kad bih ti pisala

 

o praznim klijetkama srca moga,

ti bi napunio životom moje vene.

I kako u samoći ne znam riječi svoga Boga,

ti bi mi dao noći zvjezdane i snene.

Danima bih blaženo te gledala na moru

kako hodaš površinom, stišavaš oluje,

molila bih kruha u tom tvome dvoru,

ti bi bio jedini što moje prošnje čuje.

Rekao bi da sam tako malovjerna

i da ne bojim se nego da koračam,

a tada bi ponio mi duha smjerna,

pružio bi desnicu mi da ne gacam.

Sve do neba, sve do sebe bi me uzdigao,

privukao bi me k'o sve druge ljude,

ozdravio bi mi srce jer bi ga ti prepoznao,

vidio bi da sve praštam i da nemam predrasude.

Vremenite posljedice starih grijeha

kao prašina su što se zemljom širi

koju ne može očistiti ni od klasja lijeha

jer se nikad nitko ni s kime ne miri.

Tajno sakrivaju tvoje Tijelo i božanstvo

kao da se ne vidi to sveto blještavilo;

vjeruju u tajnosti i ne vide prostranstvo

što se samo tvojom Krvlju na tron postavilo,

ne da sudi ljudska bića nego da nas spasi.

Tužitelj će svu tu prašinu progutati, jesti,

misleć' da je pobjednik i da tužba djelo krasi.

Ti ćeš tada, Milosrđe, na Prijestolje sjesti.

10.09.2024. 15:21