Isusovi plodovi naviještanja kraljevstva nebeskoga

 

Sveti Pavao, dok se još zvao Savao, bio je prvi među progoniteljima Isusa Krista. Imao je prvenstvo u progonu Prve kršćanske, Isusove Crkve koja je tek nakon 313. godine postala dopuštena i službeno proglašena vjera u Rimskom carstvu. Do tada kršćani su stradavali na svakom koraku. Savao je bio jedan od najžešćih progonitelja jer bio je postavljen na važan položaj u državnoj administraciji kao punopravni rimski građanin (po svojim roditeljima) koji je također, kao Hebrej, poznavao Pisma i bio učeni rabin. Kako je bio izvrstan učenik, znao je Zakon i Proroke i čvrsto se držao svoga farizejstva, odnosno doslovnog tumačenja spisa i tradicionalnog židovskog naučavanja, naročito o Zakonu i grijehu. Šezdesetih godina poslije Krista Savao je bio ogorčen širenjem kršćanstva i Evanđelja i držao je kršćane heretičkom sektom.

Jednom prilikom, kada je putovao u Damask sa službenim pismom, kao poslanik rimske vlasti, na putu mu se pokazao proslavljeni Gospodin i upitao Savla zašto ga progoni, a Savao, zaprepašten i zbunjen, upitao je Isusa: „Tko si ti, Gospodine?” Isus, proslavljeni, odgovori Savlu da je taj progon kršćana zapravo progon Boga u kojega Savao, navodno, čvrsto vjeruje, ali ga ne poznaje. Obuzet Isusom koji mu se pokazuje, Savao poslušno izvrši naloge da se javi nekom Ananiji u Damasku koji će ga krstiti i dalje uputiti u kršćanstvo. No, kad se Isus javio Ananiji i rekao mu da krsti Savla, Ananija se požali da je Savao poznati okorjeli neprijatelj kršćana. Isus mu na to odgovori da će pokazati Savlu koliko mu je propatiti za Ime Isusovo te Ananija učini što mu je Gospodin rekao.

Nakon krštenja Savao se povukao u pustinjski kraj u Antiohiji i proveo neko vrijeme tamo u samoći, a vjerojatno je i Gospodin bio uz njega. To je bio početak Savlovoga obraćenja i on je sam zaključio da se mora zvati Pavao jer je to ime poniznosti, za razliku od starog imena. Od tada Pavao je postao žestoki navjestitelj Radosne vijesti Isusa Krista svim Židovima, ali se nazivao i apostolom pogana te je proširio kršćansku vjeru na grčko i rimsko područje.

Za Pavla je to naviještanje Krista, naravno i vjerojatno, bio put blaženstva, ali i kao neko prokletstvo ako prosuđujemo po Pavlovim spisima. Žalio se da mu je Gospodin dao kušnje i muke i nazivao svoje poteškoće trnom u tijelu koji ga je neprestano podsjećao na poniznost:

„Hvaliti se treba? Ne koristi doduše ali – dolazim na viđenje i objave Gospodnje. Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. Time ću se hvaliti, a samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim. Uistinu, kad bih se i htio hvaliti, ne bih bio bezuman; istinu bih govorio. Ali se suzdržavam da ne bi tko mislio o meni više nego što vidi na meni ili što čuje od mene.
I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,1-10).”

Nije potpuno jasno što je Pavla zapravo mučilo, ali je teško povjerovati da je imao problema s grijesima požude jer se tako izražavao kao da ima neku dublju, duševnu bol što izgleda više vjerojatno, zbog toga što je Krista progonio i nije ga upoznao, a to dokazuje da je njegova vjera bila jaka i primjerna vjera. O tome znaju obraćenici po čitavom svijetu, oni koji nisu tradicionalni kršćani i katolici jer svijest da su kasno u životu spoznali Gospodina, a da su ga prije toga psovali i progonili, može boljeti i mučiti vjernika, iako ih krštenje opere od svih dotadašnjih grijeha. Vremenite posljedice grijeha koje je Isus oprostio uvijek postoje i mogu biti vrlo neugodne. Zbog toga je potrebno obraćenicima proživjeti svojski, dušom i tijelom, kajanje koje je jedino ljekovito za opće stanje vjernika.

Te muke Pavlove nam također dokazuju kakvo je obraćenje bio taj susret s proslavljenim Gospodinom gdje je Pavao bio pun Duha Svetoga što se vidi iz njegovih poslanica u kojima je korio svoje učenike i sljedbenike zbog nama danas običnih grijeha oholosti, požude i pohlepe. Pavla je i to jako mučilo, ta tvrdovratost naroda Božjega, tvrdoglavost i nedostatak poučljivosti, odnosno iskrene vjere i molitve.

Vidjeti Gospodina na taj način nije svakodnevna pojava niti kod najvećih svetaca, ali kod Pavla je bilo srazmjerno blaženstvo onome prokletstvu s kojim je morao se nositi u društvu sa sljedbenicima.

Pavao je također zatražio susret s Petrom kako ne bi nastale dvojbe kod kršćana. Predstavljao se kao izravni apostol, određen za pogane, ne protiv Petra, ali u istom redu dostojanstva s Dvanaestoricom, apostolima koji su poznavali Krista 'po tijelu'. Kasnije je čak i zadobio rane, biljege Isusove.

Kako je sveti Pavao gledao na svoj odnos prema Isusu, a kako prema učenicima, jasno se vidi iz njegovih riječi i stavova, on je sebe držao potpuno duhovnim bićem što je još jedan dokaz da je imao tu privilegiju da izravno susretne proslavljenoga Gospodina i postao najslavnijim obraćenikom u povijesti katoličanstva i kršćanstva:

„I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu.

Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete

jer još ste tjelesni (1 Kor 3,1-3).”

Pavao kao da nije znao kako ne ovisi sve o njegovom predavanju poklada vjere, znao je da Gospodin čini najveći dio posla i da su ljudi odgovorni samostalno, svatko za sebe pred Gospodinom. No, kako je bio takva temperamenta i naravi žestoke, tako je nastojao i propovijedati i poučavati, i taj njegov trud oko naviještanja je donio izvanredne rezultate što znači da je zaista bio pun Duha Svetoga.

Svejedno je imao sa sobom i trn u tijelu, svoje prokletstvo i beskrajno kajanje za djela i stavove nevjere koje je imao prije obraćenja.

Zato je potrebno Pavla uzeti jako ozbiljno i obratiti se što prije Bogu i vjerovati Evanđelju i apostolima.04.09.2024. 04:37

„Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti. S njima se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa. Tko vojuje, ne zapleće se u svagdanje poslove kako bi se vojskovođi svidio. I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe. Ratar koji se trudi treba da prvi primi od uroda. Shvati što govorim! Ta dat će ti Gospodin razum u svemu.
Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom (Tim 2,1-10).”