Prozračna poema

 

Moleći te, Kriste, odlazim u dalj

gdje u molitvi te zateknem do kraja

pa sve gledam što mi činiš ti, moj Kralj,

pitam se da l' stigla sam do raja.

Znam da prijekorno me pratiš

pogledima osude i žala.

Još te slađe volim kad me vratiš

i pokažeš gdje sam pala.

Molitve su takve, nisu savršene,

a u njima savršenstvo se sakriva.

Ponašam se poput neke strane žene

s kojom radost uporno prebiva

pa i kad je čas mi ravnodušan.

Tada, štoviše, sam bolje prisebna i svjesna

koliko je svijet mi okruženja tužan,

kako mi je stara koža tijesna.

Ne, ne povlačim se na toj crti,

zakašnjeloj, ali učinkovitoga roda.

Ti ćeš, kao uvijek, svaka svata strti

komu nije dobra kršćanska sloboda.

I, na koncu, spasit ćeš poemu

kojoj nitko nikad nije predvidio

takvu krasnu i prozračnu temu,

čiji govor nikad nije stvarno vidio.

Molitveni sjaj se rasipa i širi

kad se moli neprekidno, svježe;

već u osvit nepokretno miri.

Poslije ona dobiva već riječi teže,

ali sva je laka molitva, k'o pero,

kao da na sebi još i krila ima,

visoka je kao domaće Raspelo

gdje je rjeđa ta duhovna klima.

Moleći te, Kriste, odlazim u dalj

gdje u molitvi te zateknem do kraja

pa sve gledam što mi činiš ti, moj Kralj,

pitam se da l' stigla sam do raja.

12.09.2024. 23:35