Vjera čovjeka u vremenu

1. Objektivnost 

Pokuša li čovjek gledati objektivno na život, ljude, svijet, svemir ili vrijeme, gubi sebe i dobiva tjeskobu zbog svoje nemoći i malenosti. To se događa zato što čovjek ne može biti objektivan pa je nepotrebno truditi se oko sagledavanja stvari koje su veće od čovjeka i ljudskoga duha i uma, od ljudskih sposobnosti. Sve veliko što ljudi otkrivaju oko sebe, nije realno već je projekcija čovjeka koji na taj način ne može dobiti pravu sliku većega od sebe. Najveće što čovjek može sagledavati je svemirsko prostranstvo, odnosno slike dalekih galaksija, mnoštvo zvijezda ili pretpovijesno doba. Ako netko previše često sagledava sve na takav 'objektivan' način, lako postaje umišljen, uzoholi se jer ne vidi ono što je za njega jako važno: subjektivno i osobno stanje sebe i bliže okoline, sadašnji trenutak, čovjek pokraj ili ispred njega.

Ljudi ipak znaju za taj pojam objektivnosti.

Samo Bog, Stvoritelj svega, jest objektivan. Može sve sagledati u jednom pogledu, ali ima i subjektivno iskustvo kao Sin Čovječji.

2. Značaj vjere 

Zašto se onda ljudi tako često trude nadići svoje mogućnosti i sagledavati nešto bez iskustvenog znanja?

To je zato što svaki čovjek ima taj vjerski pogled u sebe i izvan sebe, zna za božanstva, ali i za jednoga, vrhovnog, pravoga Boga, Gospodara nad gospodarima. Čovjek pokušava sagledavati Gospodina objektivno i nije sposoban ništa vidjeti, ni zaključiti. Najveće što može pojmiti, i najznačajnije je to da je taj Bog apsolutan, iznad svega i svih. Veće od najvećega se ne može pojmiti u pokušajima objektivnoga sagledavanja.

To je dokaz u čovjeku, dokaz da Apsolut postoji, u svakom slučaju postoji dok je čovjek relativan i u nekim slučajevima ne postoji u svome vidokrugu, a i nema uzrok i smisao svoga postojanja u sebi dok Bog to jest i to ima. Bog je oduvijek, posvuda i zauvijek, a čovjek je beznačajan.

Dobro je ponekad pomišljati o tome što se ne može zamisliti, ali tu svaka ljudska realnost prestaje. Realno je za čovjeka da se solidarizira s drugim ljudima koji su također solidarni s ostalim ljudima iz bliže i dalje okoline.

U svakom slučaju čovjek je čovjeku važan i značajan, ako ništa drugo, zato da jedan čovjek ne bi bio usamljen.

U dubljim vjerskim stanjima čovjek nužno slavi svoje postojanje u tako predivnom i ogromnom prostranstvu, odnosno ne može, a da ne slavi Stvoritelja svega i to za čitava života. Tako kreće od subjektivnosti do iskustvenog odnosa s Bogom.

Zreo čovjek je vjernik, zreo vjernik koji je ostvario u Milosti ljubav prema Bogu i uvjerio se bezbroj puta u ljubav i solidarnost, i dobrotu Boga. Naravno, to se događa na Božju inicijativu. Bog se objavljuje ljudima onako kako su ga ljudi sposobni poimati, čuti i ljubiti. Tako čovjek ulazi, po Objavi Boga, u božansku objektivnost i učestvuje u božanskom sagledavanju. To mu donosi izuzetno stanje mira jer je čovjek svjestan da 'je u sigurnim rukama' i da može postojati vječno pod određenim uvjetima, mada apsolutno sagledavanje nije sposoban ostvariti nikada.

Ipak je čovjek u molitvi dionik apsolutne naravi, a naročito kad se pričesti Bogu (kao čestica prašine koja se prima za stvari i za zemlju), naročito kada blaguje s Bogom, kada Bog i čovječanstvo zajedno blaguju, odnosno kada čovjek u pričesti 'žvače' Tijelo, Krv, Dušu i božanstvo Isusovo. Tome služi vjera i sakramenti Euharistije i Krštenja te Pomirenja. Sveti Ivan u svom Evanđelju navodi da je za nas Isus isto što i Riječ, misli se na božansku Riječ i Zapovijedi. To čovjek također treba 'prožvakati' i 'progutati', prebirati u svom srcu.

3. Značaj čovjeka 

Često ljudi koji se obrate kažu da su bili slijepi nekada, ali da su u Gospodinu zadobili vid i progledali. Zahvaljujući Božjem milosrđu čovjek napokon može sagledavati sve što je veće od čovjeka, a nalazi se u Božjem srcu.

Važno je znati da objektivno postoji ljudski Grijeh i da se čovjek može često naći u Grijehu realno i subjektivno, to jest da može umrijeti, to jest ostati u posljedicama Grijeha vječno ako ne prihvaća božansku Riječ. Čovjek ima slobodu koja ga stavlja pred izbor za ili protiv Apsoluta, to jest Boga kojega je više puta upoznao kao dobroga i pravednoga i milosrdnoga Boga, prijatelja svih ljudi.

Da bi i čovjek bio prijatelj Boga, mora dopustiti Sinu Čovječjemu da se utjelovi u čovjeku vjerniku. Mora zaboraviti na svoja uvjerenja o vlastitoj objektivnosti i spoznati da kao čovjek sam ne može bez Boga učiniti ništa.

Zapovijed je Kristova da je čovjek velik u određenim okolnostima, kada ljubi ljude, i one koji su mu neprijatelji, da ih blagoslivlja. I tko tako čini, ne mora puno filozofirati o ljudskim postignućima. Moć opraštanja jača čovjeka na putovanju u srce Isusovo. 25.09.2024. 03:27

„Na ogrtač, o boku, napisano mu ime: »Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ.« (Otk 19,16).”